Duboko pod brdima SAD u Južnoj Dakoti odvija se lov na tamnu materiju

Kako nam astronomi govore, tek oko 5% celog Univerzuma je sačinjeno od materije - ostatak je sačinjen od tamne materije 27$ i tamne energije 68%.

Tamna materija je nevidljiva forma materije koja ne emituje svoju svetlost već samo vrši interakciju sa materijom kroz gravitaciju, koju vidimo kroz galaksije i klastere galaksija. Ali sobzirom da je ima PET PUTA više nego normalne materije, naučnici su naoštreni i love je tražeći bilo kakav dokaz njenog postojanja.

Jedan od način akako bi se ona mogla otkriti, kontraintuitivno u potpunosti, jeste da se zaputimo pod Zemlju.

Postoji više različitih podzemnih objekata u svetu gde fizičari kao sokolovi pregledaju i traže tzv slabo ineraktivne masivne čestice (WIMP), kao i neutrinske čestice - odnosno mere njihove udare. Ideja je da WIMP moraju konstantno prolaziti kroz Zemlju kako se ona kreće kroz svemir, te da bismo ih detektovali sve što nam je potrebno su dovoljno sofisticirane mašine sposobne da registruju tako male interakcije.

Kako objašnjava Hju Lipinkot profesor fizike sa Univerziteta Kalifornija:

U Stanford LUX-ZEPPELIN eksperimentu, dve velike električne mreže prave električno polje preko mase tečnosti, gde se oslobađaju oslobođeni elektroni u površinu tečnosti. Kada probiju površinu, privučeni su u prostor iznad tečnosti, koji ej ispunjen gasom ksenon, i potom bivaju ubrzani drugim električnim poljem koje stvara bljesak svetlosti. Dva velika svetslosna senzora sakupljaju svetlost i pružaju informacije koje omogućavaju istraživačima da rekonstruišu poziciju, energiju i tip inetrakcije koja se odigrala.

Navedeni detektori su zaista impresivni, čak iako ne otkriju tačno šta je tamna materija, mogu jasno da nam pokažu šta nije. Ipak problem je ako ih postavite direktno na površinu, sakupiće previše informacija - tzv. detektovaće previše "buke" (vrlo slično kao što u muzičkim studijima se peva i svira u gluvim sobama da bi se nasmnimio najčistiji zvuk bez okolnih smetnju i buke).

Na Zemlji mi smo konstantno okruženi niskim, benignim nivoom radioaktivnog zračenja koje dolazi od tragova elemenata - uglavnom uranijuma i torijuma - koji se nalaze u našoj okolini, kao i u kosmičkim zracima koji dolaze iz svemira. Cilj u lovu na tamnu materiju je da izgradi što osetljiviji detektor moguć, tako da može da vidi tamnu materiju, i da se on postavi u najtiše mesto moguće da bi se signal tamne materije mogao videti naspram pozadinske radijacije.

Upravo iz tog razloga detektori tamne materije su postavljeni duboko pod Zemljom. U ontariju u Kanadi, naučnici moraju dnevno da pređu 2 kilometra pod Zemljom, potom da dodatno ispešače sve do rudnika da bi stigli do SNOLAB - najdublje laboratorije na svetu.

Detektovani događaji sa LUX-ZEPPELIN eksperimenta, koji se nalazi u laboratoriji ispod Crnih brda u Južnoj Dakoti (SAD), su po broju oko 5 dnevno naspram triliona detekcija koji bi se odigrali da je laboratorija na površini Zemlje. Međutim, za sve navedene događaje do sada naučnici su odbacili mogućnost da predstavljaju dokaz za postojanje tamne materije.

Eksperimenti i detekcije se nastavljaju dalje u nadi da će se naći odgovori na sva pitanja i "tamne" misterije Univerzuma. 😉

Autor: redportal.rs