Na početku Novog doba, noćne dame su primetile da nošenje ovih stvari umnogome olakšava posao

Jeste li nekad čuli za reč merkin? Ako niste, nemojte se brinuti, jer se radi o stvarčici koja uglavnom u našem delu Evrope nije bila naročito potrebna. Ipak, to nije bio baš slučaj sa Velikom Britanijom pri kraju Srednjeg veka.

Naime, baš sredinom 15. veka došlo je do razvoja najstarijeg zanata u Londonu i drugim mestima, a pošto su dame koje su se bavile time imale poteškoća sa stidnim vaškama (narodski rečeno - picajzlama) brzo su shvatile da taj problem mogu lako da reše brijanjem tog dela tela. Međutim, budući da su tadašnje mušterije pristustvo dlaka posmatrale kao privlačnu osobinu, pristupilo se izradi veštačkih dlaka, i tako su nastale pubične perike, odnosno merkini (merkins).

Brzo se uvidelo da merkini uspešno prikrivaju i prisustvo mnogih polnih bolesti, poput sifilisa, tako da se njihova upotreba brzo raširila.

Ono što je neobično je, međutim, da se ovaj proizvod koristi i danas, ali u potpuno druge svrhe. Naime, s razvojem filmske industrije došlo je i do različitih ocena šta se smatra (prihvatljivom) golotinjom, pa samim tim i na koji način ju je moguće pokazati na filmu, a kako bi se takva scena mogla klasifikovati kao prihvatljiva za određenu publiku. Tako se recimo zna da je ovakav rekvizit nosila Đina Geršon u filmu Kiler Džo, kao i Runi Mara u filmu Muškarci koji mrze žene.

Samim tim, korišćenje ovih intimnih perika štiti glumce od potpune golotinje, a zapravo neki ugovori čak posebno zahtevaju da bradavice i genitalije budu pokriveni na neki način.

Kada je u pitanju sama reč merkin, Oksfordski rečnik datira prvu pisanu upotrebu u 1617. godini. Po njemu, reč je verovatno nastala od reči malkin, inače pogrdnog izraza za mladu ženu niže klase, mada postoji i verzija da potiče od reči Marikin, što je uvredljiva verzija ženskog imena Meri.

Autor: redportal.rs