Ova tri fiktivna univerzuma, nekada kao da previše liče jedan na drugi?

Skoro da nema nikakve sumnje da će na pitanje koji mu je omiljeni domaći film najveći broj ljudi navesti legendarnce Maratonce ili eventualno Ko to tamo peva?, što svakako ne čudi jer se radi o delima naše kinematografije koja su nastala neposredno nakon tzv. Crnog talasa, u kojima su domaće prilike već počele da se posmatraju kroz humoristički ton.

IZVOR: YT / Centar Film

Ono što je takođe specifično za oba filma jeste činjenica da su zapravo delo iste ekipe ljudi, odnosno dvojca Slobodan Šijan i Dušan Kovačević. Do ovog tandema velikana, jednog iz domena filmske režije, drugog iz književnosti i pisanja uopšte, došlo je (kao što zna da bude često) - potpuno slučajno. Naime, Ko to tamo peva? je trebalo da bude televizijski film, a po prvobitnoj zamisli Goran Paskraljević je bio namenjen za režisera. Nakon što je on odustao zbog rada na filmu Zemaljski dani teku, u priču je ušao Šijan, koji je Kovačeviću sugerisao da treba da se snimi bioskopski film, na šta je on pristao. Što se kaže, ostalo je istorija. 😄

Uvidevši da su se lepo uklopili, dvojac je snimio i film Maratonci trče počasni krug dve godine dana kasnije, koji je takođe naišao na opšte odobravanje i oduševljenje publike. Istina, Šijan je odmah potom na sličan način snimio još jedan film, ali ovog puta bez Kovačevića. Radi se, o ostvarenju Davitelj protiv davitelja, čiji je scenario potpisao Nebojša Pajkić.

IZVOR: YT / Centar Film

Kad kažemo da su ova tri filma sniljena na sličan način, dolazimo do zajedničkog imenitelja, da ne kažemo preteče koja je i pokrenula takav filmski izraz kod nas, a to je, verovali ili ne, italijanski strip Alan Ford. Kakve veze ima ovaj strip sa ovim filmovima, Kovačevićem, Šijanom i Pajkićem? Pa uprošćeno rečeno - svakakve. 🤔

Ovaj strip serijal koji se takođe čita i dan-danas, pojavio u bivšoj Jugoslaviji 1972. godine, kada je njegovo izdavanje započeo zagrebački Vijesnik, a u maestralnom prevodu Nenada Briksija, čiji su mnogi citati ušli u svakodnevni govor i postali deo popularne kulture (Cijena, prava sitnica! 🧐). Svakako, ovi stripovi su uticali na svest mladih u to vreme, pa između ostalog i na ljude iz domena kulture, što je u nekoj sinergiji donelo ova ostvarenja.

Svakako, najveći ljubitelj Alana Forda i takvog, rekli bismo, napola iskrivljenog prikazivanja stvarnosti, bio je sam Šijan, i to se može videti kroz sva tri ostvarenja te njegove, da je tako nazovemo, alanfordovske trilogije. Prosto je nemoguće ne primetiti da su u sva tri filma glavni likovi ljudi koji se nalaze na marginama, koji uglavnom težinu svoje egzistencije leče raznim pogrešnim uverenjima koje ih dovode u probleme sa stvarnoću. Tako lovac u Ko to tamo peva? misli da mu je puška zakočena iako nije, Brka misli da je most bezbedan (Da se ja pitam, ja bih proterao autobus ovuda 😄), Mirko Topalović misli da će moći da postane svoj čovek u jednom trenutku, davitelj Pera Mitić da će moći da se oženi i sl.

IZVOR: YT / Centar Film

Druga karakteristika je što u svakom od ovih filmova imamo utisak da smo ušli u potpuno apsurdan svet, čiji svi likovi, ali i situacije u kojima ih viđamo, podsećaju na scene kako bismo zamišljali odeljenja za duševno obolele. Prosto, niko od likova u ovim Šijanovim filmovima nije u stanju da isplanira stvari kako treba, niti ima potencijal da učini nešto ispravno, što bi nam dalo olakšanje na kraju filma.

U svetu ove trilogije, to izgleda da suštinski nije ni moguće, likovi prosto postoje u svojim uverenjima, koja ih uvek odvedu u ćorsokak i u pogrešan smer.

Sve nabrojano, svakako, jeste manje-više glavna osobina stripa Alan Ford, s tom razlikom da u njemu ipak postoje vrednosti kojima nikad ne pada vrednost i zbog kojih se uglavnom vodi radnja - a to su pre svega novac i pozicije moći. U tom svetlu, Broj Jedan u nekom smislu predstavlja glavni stožer moralnosti, makar izvrnute, jer kao najsposobniji za zaradu i uticaj na ljude na položaju i vodi celu ekipu operativaca (u pokušaju?) zvanu TNT.

Foto: redportal.rs/redportal.rs

Svakako, dok smo se mi na Balkanu i Apeninima bavili Alanom Fordom i Šijanovim filmovima, preko Lamanša se u isto vreme pojavila televizijska serija kojoj za koju gotovo niko nije mislio da bi mogla da postane hit. Radi se naravno, o priči o dvojici najpoznatije braće iz Pekama, Dereku i Rodniju Troteru, koja je kod nas prevedena kao Mućke.

Iako se radi o dosta realnijoj priči, glavne crte alanfordovske postavke su tu - braća Troter su lica sa margine koji pokušavaju da prežive, imaju svoja (uglavnom) lažna uverenja da će postati milioneri samo ako utrape još 100 komada jugoslovenskog rizlinga recimo 😄, a često se i ovde dešavaju i apsurdne situacije, istina, u stvarnijem okruženju i okolnostima.

Da li je kojim slučajem i autor Mućki, Džon Saliven, slučajno došao u posed nekih od Bunkerovih stripova, ne možemo da znamo, ali po svemu sudeći to teško da je bio slučaj. Ono što je definitivno vidljivo, to je da je formula do te mere slična da se neki likovi praktično ponavljaju u sva tri dela (ako bismo Šijanove filmove smatrali trilogijom koja se dešava u istom univerzumu, kako bi to danas rekli).

Tako na primer - Alan Ford, Mirko Topalović i Rodni Troter, sva trojica, imaju lik tog plavog i naivnog mladog čoveka koji sve vreme veruje i povinuje se autoritetima, pa čak i kad se povremeno usprotivi, to radi više na rečima nego što se radi o pravoj pobuni.

Foto: Printscreen/NZ

S druge strane, Derek Troter bi po karakteru bio neka kombinacija Broja Jedan, Boba Roka (njegovo Bolje živjeti sto godina kao milijunaš nego sedam dana u bijedi zapravo zvuči prilično slično kao Derekova česta izreka koju smo već naveli, zar ne?) i delimično Ser Olivera, dok u Maratoncima imamo čitav niz karaktera koji su to Mirku Topaloviću, odnosno praktično svi njegovi preci do navrdede.

Generalno, radi o o likovima kojima je situacija u kojoj se trenutno nalaze nepodnošljiva, pa na razne načine pokušavaju da je promene, ali imaju i česte izlive besa. Kad su u pitanju likovi iz Ko to tamo peva?, tu vrstu odnosa praktično imaju Miško Krstić i njegov otac, ali u ovom ostvarenju to je samo deo šire radnje.

Foto: Wikipedia.org/NZ

Naravno, ne možemo da ne primetimo da se u sva tri fiktivna univerzuma pojavljuju i stariji muškarci, koji smatraju da su najbolje upućeni u sve, ali da ih mladi ne slušaju dovoljno.

Tako bi Broju Jedan iz Maratonaca po izgledu najviše odgovarao Maksimilijan Topalović, a po karakteru kombinovani Milutin i Laki Topalović, dok bi su Mućkama to očigledno bili "deda" Ted Troter i stric Albert kasnije.

Foto: Twitter.com/@Grupa_TNT @Buster_OFAH @MaksimilijanTo1

Naravno, Mućke su postale instant hit kod nas, što i ne treba da čudi jer se očigledno radi o humoru i postavci koja nam je bila bliska, i sa kojom smo mogli da se povežemo.

Naravno, možemo se lomiti nad pitanjem kako su Britanci došli do ove formule, da li sami ili delimično preko Italijana poput nas, kao i da li se zapravo humor iz Mućki može smatrati samo engleskim humorom (kao što često mislimo da je slučaj), budući da smo u isto vreme to sami imali, no, to možda nije toliko bitno pitanje. Paralela svakako ima još, no ponešto ostavljamo i čitaocima da sami pronađu. 😁

Najvažnije je da smo u sva tri slučaja dobili materijal koji nas zabavlja, eto, i posle 40 i više godina, a koji će po svemu sudeći, još dugo da traje.

Autor: Marko Radovanović