Tako se stvara odgovarajući ambijentalni fon za glavne teme: provincijsku pedofiliju i zapretene seksualne i vlastohlepne orgije tajnih službi

Kao da još živimo u strepnji od komunističkih očeva, srpska kultura teško osvaja slobodu da progovori o nasleđu zle pohote vremena u sporom iščezavanju. Režiser Nenad Pavlović uradio je film koji je konačno krenuo nasuprot aktuelne matice kreiranja izuzetno komercijalne jugonostalgije 🧐. U Tragu divljači ne krije se nacionalna netrpeljivost koja je, uprkos pokušajima retuširanja prošlosti, u socijalističko doba uporno trajala, poput čira tempiranog za pucanje. Tu je i prikaz odvratnog nasilja tajnih službi, bez romantizacije a sa stvarnim crnilom i sivilom. Stoga će film usplahiriti anahrone jugoutopiste koji kao dobro situirani zombiji teturaju elitnim delovima zemlje Srbije, slepi za bilo kakvo delatno hvatanje u koštac sa presudno promenjenim svetom. 

Mlađi Pavlović tek je u delićima preuzeo motive iz sjajnog kratkog romana Trag divljači svoga oca dodavši momente iz drugih Živojinovih proznih ostvarenja. Nijednog trenutka pri tome nije gubio iz vida da gradi novo, samostalno delo, što gotovo uvek daje bolje rezultate od vernih ekranizacija književnih predložaka 🎬🎥. U tom smislu, odlično je iskorišćen lajtmotiv lapota u svrhu simboličke poveznice poetike Živojina Pavlovića, ali i kao tematski bitno čvorište filma ☝🏻. Preko crno-belih arhetipsko memorijskih umetaka, motiv lapota odmereno je raspoređen tokom naracije da bi mu poredostalog dodao auru iskonske porodične drame.

Foto: Unsplash.com/ Jeremy Yap

Filmska fotografija funkcioniše i kao citat opisa prirode Živojina Pavlovića. Mada odlična, ako bi se poredila sa onom koju je pisac oživeo samo uz pomoć reči, pokazuje se ipak manje izražajnom. Primerice, sneg u romanu Trag divljači dobija, na osnovu reči te i metaforički izuzetno precizne evokacije, status jednog od glavnih junaka. Na ovakvim se intermedijalnim komparacijama književni jezik pokazuje iznenađujuće moćnijim od filmskog, ali svakako ne u svakom segmentu. Citati birtijaškog sfumata crnog talasa ili folklornog čerečenja ubijenih životinja daleko su prijemčiviji filmskoj naraciji. Tako se stvara odgovarajući ambijentalni fon za glavne teme: provincijsku pedofiliju i zapretene seksualne i vlastohlepne orgije tajnih službi 🧐.

U nemogućnosti da se filmskim jezikom do kraja prenese bludna lepota Pavlovićeve proze, mudra je bila scenaristička odluka da se replike očiste od književnih ukrasa. Međutim, prezentna brzina piščeve naracije mogla je da posluži u korisne kompozicione svrhe za režijsko ubrzanje. Trilerski zaplet jeste u celini prilično dobro sklopljen, ali mestimično kao da hoće da pobegne od samoga sebe ka žanrovima koji bi bili više „umetnički“. Osnovna priča pre zahteva intelektualnu koncentraciju no što izaziva telesnu recepcijsku napetost, a to nije uvek dobro za filmsku naraciju koja pretežno ima ambiciju većeg dosega. Ispavši možda i štreberski kompleksnijim nego što bi bio kod nekog iskusnijeg režisera (ovo je prvo dugometražno igrano ostvarenje Nenada Pavlovića), film verovatno neće dobaciti do brojne publike.

Poput nekada Izabel Iper u francuskom filmu, Nada Šargin u poslednje je vreme postala siguran izbor za glavne ženske uloge u srpskoj kinematografiji. Kada je angažuju, producenti ne moraju da strahuju od promašaja kao što se desilo u kastingu ključne ženske uloge za Bilo jednom u Srbiji Petra Ristovskog. Vlastitom očekivanom filmski samouverenom liku Nada Šargin u Tragu divljači dodaje i ličnost, što nije bilo nimalo lako u pavlovićevskom svetu žena ponekad obeleženih jednostavnom animalnom putenošću. U ulozi provincijske alapače Sibinke, Milena Pavlović još jednom pokazuje da joj komički talenat iz očiju viri, dok glumačka zvezda u usponu Sanja Marković čak i poluminutnom epizodom kreira pamtljiv lik.

Za razliku od malobrojnih a režijski dobro odabranih žena, glavna muška uloga je najveći šum 😲. U roli novinara Jugoslava, Radivoje Bukvić pomalo je karikaturalan, što kostimografsko rešenje prekomerno pojačava. Praveći od njega nešto nalik Bertu Rejnoldsu u kostimu benda ABBA odvlači se pažnja sa priče. Pored toga, nije sasvim sigurno da li se Bukvić slabo pripremio za ulogu pa neke replike izgovara nepristojno nesigurno, bez ikakve glumačke lucidnosti, ili je to deo koncepta gde bi on posredno, na osnovu imena, trebalo da prikaže trapavost s kojom su sklepane sve Jugoslavije. Nasuprot Bukviću, odlični Jovo Maksić uspeva da prenese uverljivu lokalnu boju, ostavljajući utisak naturščika a ne školovanog glumca, što uvek jeste kompliment. 

Gotovo je epifanijski detalj da je film pamtljiv još po nečemu što se obično i ne registruje: po dizajnu zvuka koji je uradio Aleksandar Protić. Kancerozno hripanje Mikija Manojlovića trebalo je majstorski zvučno uhvatiti i dodatno uobličiti. Stoga Manojlović može da briljira u tonskim prelazima od brundanja do režanja u skladu sa unutrašnjim psihološkim stanjima. Milošu Timotijeviću takođe je učinkovito transformisan glas kako bi njime mogao da upečatljivo, kao kontramegafonom, objavi neka važna etička sažimanja sa aspekta nekadašnjeg revolucionara a potom društvenog marginalca, kao što je uvid da masovne grobnice narodnih neprijatelja leže ugrađene u temelje tadašnje države.

Dovoljno daleko od pamfletskog angažmana ali u isto vreme i opipljivo jasno, naistorijsko-ideološkom planu dakle proizlazi da su „drugovi“, nemilosrdno rešetajući po popovima i ostalim narodnim neprijateljima, ubili više nevinih ljudi nego konkurentski antifašistički borci, a da su Fulbrajtove stipendije korisni sinovi socijalizma dobijali uz pomoć službi. Nenad Pavlović bez zazora filmski pripoveda o komunističkim zločinama, ne kalkulišući poput onih koji se i danas plaše da ne naruše pseudoegalitarnu a zapravo perfidno totalitarnu ideologiju bratstva-jedinstva ili može biti da ne otkriju sopstvene korene zasađene na mekoj moći nikada lustriranih tajnih službi iz jugoslovenskog perioda.

Iako ne u svemu zanatski izvrstan, režiseru se mora odati priznanje da je pošteno uradio lustrirajući simbolički posao kako bi krokodili počeli da odlaze. „Ko su oni i šta hoće, i što me vode iz slobode“, čuju se stihovi Električnog orgazma na odjavnoj špici, kao završni zadah pitanja nad vremenom u kojem su i manje zverke umele da pojedu godine ljudske, poput skakavaca. 

Autor: redportal.rs / Igor Perišić

#film

#filmska kritika

#igor perišić