"Kad proguta gutljaj čorbe, zgađen se strese i reče - SADA ZNAM ZAŠTO SE LAKEDEMONJANI NE PLAŠE SMRTI"

Svi se sećaju scena iz filma 300, gorostas Leonida slaže Persijance demonskog porekla kao ribar svoj prvi jutarnji ulov. A iza njega Spartanci, sve Adonis do Adonisa i Apolon do Apolona. Ovakvo poimanje Sparte i Lakedemona nije samo ograničeno na naše "moderno doba", tako je već više od milenijum u svemu od pesama do poema preko knjiga i usmenih predanja.

IZVOR: YT / 300 Film (HD) -- Best fight / battle scene

Ali osim mitologije ostalo je i dovoljno istorijske Sparte, ratničke kulture opsednute mentalnom i fizičkom snagom, pefekcionizmom ljudskog tela i veštinom u boju. Perfekcionizam Lakedemonjana (kako su Spartanci nazivali sebe, a Lakedemon svoju zemlju) je išao toliko daleko da su svu novorođenčad, koju su nakon inspekcije odredili kao fizički "inferiornu", ostavljali na padinama planine Tajget da umru. A one koji prođu selekciju, čekaju Agoge - brutalna vojna škola u koju se kreće sa 7 godina. Škola u kojoj će iskusiti i naučiti šta je rat i šta je sve potrebno da bi se neko nazvao Spartijatom - čovekom Sparte.

Ova opsednutost željom da se bude najjači, najizdržljiviji, najotporniji i naravno najmoćniji uticala je neupitno i na spartansku kuhinju.

Nasuprot onome što smo videli u popularnoj kulturi, a posebno u filmu 300, Spartanci nisu bili građeni kao grupica ortaka koja je provela svoje dvadesete i pola tridesetih u teretani - svaki dan ceo dan. Sudeći po izvorima ljudi koji su ih posmatrali, najviše su se divili njihovoj visini, snazi ali i mršavosti. Opisivali su ih kao vitke i vretenaste. Takođe, bili su i očarani njihovim ritualima, posebno pažnji sa kojom su negovali svoje brade i pleli tradicionalne spartanske kike. Ispravnije bi bilo zamisliti jednog Spartijata kao atletu, građom bliži plivačima ili atletičarima neko bodibilderima.

Foto: Wikipedia.org/Benutzer Ticines CC BY-SA 3.0

Jedna od stvari koje se odmah praktikuje na spartanskoj deci (posebno na dečacima u Agoge) jeste konstantno održavanje gladi. Nikada ne dozvoliti osećaj sitosti od hrane. Ksneofont to najbolje opisuje:

"Obim zajedeničkog obeda je bio taman toliki da ih održi snažnim a da otera sporost uma i tela koja nastupa sa osećajem sitosti. Nikada im ne dati dovoljno, uvek ih učiti kako izgleda kada nemate..." ("Spartansko društvo", 2).

Naravno, to ne znači da su im deca bila neuhranjena, postoje jasni dokazi da su Lakedemonjani bili viši i plećatiji od ostalih Grka (često su to baš ti "ostali" Grci sami to govorili). Ponašali su se "lakonski" sa svojom trpezom i hranom, kao i sa svim drugim stvarima.

Po predanju, Spartanci su samo jeli tzv. Crnu čorbu. Odvratnu smesu svinjske krvi, sirćeta i soli. Možda je bilo još nečega u njoj, ali nažalost nemamo sačuvan nijedan recept. Kako god, zvuči užasno.

Pre nego što nastavimo dalje, moramo ipak imati na umu dve stvari kada pričamo o Sparti - pod jedan, većina izvora je veoma pristrasna i često žele da predstave Lakedemonski način života kao varvarski, zaostao i okrutan.

"Kad proguta gutljaj crne čorbe, zgađen se strese i reče - SADA ZNAM ZAŠTO SE LAKEDEMONJANI NE PLAŠE SMRTI" - Anegdota o Grku iz Sibare, gradu poznatom po dekadenciji, pošto je probao crnu čorbu.

Druga stvar koju moramo da se zapitamo, kad i gde se jela ova čorba?

Vrlo je verovatno da je Crna čorba, zapravo, ratna hrana. Sledovanje koje su jeli često između maja i septembra tj. godišnjeg doba ratnih pohoda, kada su bili van Sparte u ratu. Po svom sastavu to je bilo prosto jelo - lako se spremalo, svugde su se mogli naći sastojci i kao takvo je savršeno ratno sledovanje.

Ali šta je sa ostatkom godine? Na to pitanje nam je zapravo mnogo teže da damo odgovor. Spartanci, sami po sebi, su bili hermetički zatvorena država i društvo - i zato nemamo skoro nikakave Spartanske izvore. Međutim, geografija nam govori mnogo. Pozicija Lakedemona i Sparte je san za svako militarističko društvo. Grad sa bokova zaštićen planinama Parnonom i Tajgetom, između kojih je dolina reke Eurote okružena brežuljcima, predstavlja savršen odbrambeni položaj. Položaj koji je takođe savršen i za zemljoradnju, stočarstvo i lov.

Zbog toga meso je bilo mnogo češće na trpezi nego u drugim delovima Grčke, gde je riba bila osnovna hrana. Kao kontinentalan Polis (za standarde Grčke) udaljen od mora fokusirali su se na koze, ovce, piliće i svinje. Kao i na lov, posebno na divljeg vepra.

Foto: Wikipedia.org/nn

Još jedna stvar koja nam može ukazivati da ipak u Sparti Crna čorba nije bila svaki dan 3 puta dnevno, jeste činjenica da su pored kralja, svirača frule i heraldičara, kuvari jedino nasledno zanimanje u spartanskom društvu. Najverovatnije iz razloga jer je to bila velika odgovornost u kontekstu vojske. Kuvar ima moć nad celokpunim ljudstvom, jedna njegova greška i cela kampanja je propala.

Kada sve ovo saberemo, postaje jasno da je kulinarska reputacija Spartanaca nastala na kombinaciji namernog blaćenja i na prostoj razlici u ukusima. Drugi Grci su obožavali jako začinjenu hranu, prekrivenu različitim dekadentnim sosevima sa vinom koje je teklo u potocima. Spartanska kuhinja je, sa druge strane, bila veoma prosta ali i veoma zdrava. Meso, povrće i žitarice sve proizvedeno na samom imanju, uz jednu čašu razvodnjenog vina. Što bi se reklo suštinska i sa merom, Lakonska.

Autor: Danny Kane / Red portal

#300

#Agoge

#Antika

#Demokratija

#Egej

#Eurotas

#Helada

#Hot Gates

#Lakedaimon

#Lakedemon

#Leonida

#Leonidas

#Peloponez

#Salamis

#Sparta

#Spartanska kuhinja

#Taigetos

#Tajget

#Termopile

#Thermopylae

#atina

#boj

#greco persian wars

#grčka

#heloti

#hrana

#ishrana

#riba

#snaga

#spartijati

#the 300