Mlađi će možda pitati zašto se vojska jedne države žrtvovala za drugu, međutim 1916. to pitanje se nije postavljalo

Mladi u Beogradu, bogami poneki i stariji, ne znaju da u našoj prestonici na Novom groblju pored velikana poput Nikole Pašića, počiva i serdar Janko Vukotić - jedan od najvećih heroja Prvog svetskog rata.

Serdar Janko bio je načelnik vrhovne komande crnogorske vojske, general ađutant kralja Nikole Petrovića i kralja Aleksandra Karađorđevića i armijski general vojske Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

Kada je 1927. godine preminuo u Beogradu sahranjen je uz prisustvo kralja Aleksandra, srpskih oficira koje je predvodio vojvoda Petar Bojović i više hiljada ljudi koji su se okupili da odaju poštu srpskom heroju.

Serdar Janko Vukotić okitio se večnom slavom nakon slavnog boja na Mojkovcu u kojem je zaustavio nadmoćne austrougarske snage, čime je u odsudnim trenucima sačuva odstupnicu srpskoj vojsci koja se povlačila preko albanskih planina. Boj na Mojkovcu je jedinstven primer žrtvovanja vojske jedne države za spas vojske druge države i to pravoslavni Badnji dan i Božić 1916. godine.

U Mojkovačkoj bici hrabri Crnogorci, njih 6.000, stali su pred austrougarsku vojsku vojsku koja je brojala preko 20.000 ljudi čiji je plan bio da izbije na jadransku obalu, odseče srpsku vojsku od mora i potpuno je uništi. Srpska vojska izmučena borbom i teškim tifusom koji je pokosio njene redove bila je prinuđena da se povlači.

Kako nikakve pomoći od saveznika nije bilo, mukotrpan prelaz preko Albanije je za srpsku vojsku bio jedino rešenje.

Za današnju malađu generaciju, možda će biti čudno i postaviće pitanje zašto je crnogorska vojska ginula za Srbe? Međutim tada, 1916. godine, to pitanje se nije postavljalo.

Dovoljno je da pogledamo zemljopis kraljevine Crne Gore iz 1899. pa da nam sve bude jasno. U njemu se navodi sledeće:

U Crnoj Gori žive sve sami čisti i pravi Srbi, koji govore srpskim jezikom. Svaki Srbin u Crnoj Gori dužan je poznavati i ljubiti svoju celokupnu domovinu - sve srpske zemlje u kojima žive naša oslobođena i neoslobođena braća Srbi.

Te kobne godine, uprkos teškoj situaciji, postalo je jasno i Beču i Berlinu da će srpska vojska uspeti da se povuče te je stoga njihov plan bio da preseku Srbima izlaz na more i spas kod saveznika, tako što će preko Crne Gore i Jadrana odseći srpsku vojsku od Jadrana.

Herojski čin Crnogoraca sprečio je opkoljavanje srpske vojske.

Tog odsudnog dana Austrougari su uspeli da zauzmu visove sa kojih su planirali nastavak ofanzive sledeći dan na Božić. Malobrojna crnogorska vojska odolevala je neprijatelju, a na Badnje veče došao je na položaje i sam serdar Janko Vukotić svestan da se prethodno izgubljeni položaji moraju povratiti.

Na Mojkovcu je, kao i u svim drugim bitkama nemajući sina, uvek vodio svoju ćerku Vasiliju.

U zoru na Božić, izdao je naređenje da se mora izvršiti juriš koji je potpuno iznenadio Austrijance koji su izgubili prethodno zauzete položaje. Tog dana serdar Janko je ušao sa svojim herojima u istoriju.

Da nije bilo Mojkovca, ne bi bilo ni povlačenja, ni Krfa, ni oporavka srpske vojske, ni Solunskog fronta.

IZVOR: Twitter / Priče o Beogradu

Autor: redportal.rs

#Bitka

#Crna Gora

#Prvi svetski rat

#Serdar

#Serdar Janko Vukotić

#Srbija

#austrougari

#austrougarska

#beograd

#boj

#crnogorski

#mojkovačka bitka

#Žrtva