Priča o Neimaru je priča o pokušajima da se život Beograđana učini kvalitetnijim

Kada se danas prolazi kroz deo Vračara koji svi znamo kao Neimar, teško je poverovati da je pre izvesnog vremena ovaj deo glavnog grada zapravo bio još mirniji nego što je danas. Razume se, pre svega zbog gustog saobraćaja, koji je prosto nemoguće izbeći.

Međutim, do pre stotinak godina ovde se nalazio posed izvesnog trgovca po imenu Panta Tadić, čije su se njive, voćnjaci i vinogradi nalazili upravo na ovom mestu. Ipak, precizno se znalo gde se nalazi njegovo imanje, budući da je bilo omeđeno s dva potoka - Čuburskim (koji se nalazio na mestu Južnog bulevara) i Mokroluškim, koji se nalazio na mestu današnjeg auto puta.

Međutim, 1920. godine građevinsko preduzeće Neimar otkupilo ovu zemlju, s namerom da tu izgradi moderno urbano naselje, koje bi činile prostrane porodične kuće (danas takva naselja nazivamo kondominijum (condominium), ali tada se koristila reč kotež, inače po francuskom nazivu za vikendicu, odnosno cottage).

Zbog toga je kraj dobio ime Neimar Kotež. Elem, već 1921. godine novi vlasnici su angažovali poznate bečke arhitekte kako bi uredili naselje. U timu su se našli Emil Hope, Oto Šental i Marsel Kamerer. Prva dvojica su inače projektovali i uređenje Terazijske terase, ali nažalost ovaj plan nikad nije realizovan.

Foto: Printscreen YouTube/Priče o Beogradu / NZ

Bilo kako bilo, projektom za Neimar je bilo predviđeno da se grade samo porodične vile, organizovane oko čak 7 malih trgova. Neimar je brzo postao jedan od prestižnijih delova grada, a u prilog tome ide i činjenica da je ovaj kraj imao svoju direknu autobusku liniju koja je vodila do Kneževog spomenika, odnosno Trga republike.

Usled nedostatka higijenskih naselja, gradu je išlo u prilog da se grade ovakvi tipovi naselja, ali birokratske procedure su uzele danak tako da je preduzežće Neimar dobilo dozvolu za gradnju tek posle 3 godine, iako je bespravna gradnja cvetala u dobrom delu Beograda.

Što se tiče Hopea i Šentala, njihov projekat ulične mreže postoji i danas, dok su za izgled kuća zaslužne domaće arhitekte - Branko Tanazević, Milan Zloković, Milutin Borisavljević i Momir Korunović. Time je ovom vračarskom naselju dat konačan pečat koji je od njega napravio poželjno mesto za život, što je i danas.

Inače, 1957. godine, Neimar je kao zasebna opština prisajedinjen opštini Istočni Vračar, kao i delom opštine Terazije. Tako je nastao Vračar, dok je Neimar neko vreme živeo kao zasebna mesna zajednica.

IZVOR: YT / Priče o Beogradu

Autor: redportal.rs

#Goran Vesić

#Neimar

#Priče o Beogradu

#knjiga

#vračar