Prvi bioskopski hit u 2022. godini?

Umesto sna o jednakosti, kapitalizam preko vrhunskog sporta prodaje milionima klinaca nadu da će baÅ” neko od njih biti jedan od privilegovanih u bogatstvu. Procenat uspeÅ”nih u tome je zanemarljiv sa faktičkog stanoviÅ”ta, a i matematički gledano ne može biti drugačije, ali u smislu komercijalizacije sna priča je i dalje dejstvena. Mnogo je veći broj okolnih mufljuza koji umeju posredno da unovče takav narativ šŸ¤Ø. Upravo o naličju borbe za kriminalno-tržiÅ”nu kontrolu nad proizvodom zvanim izvorni talenat najpre govori film Zlatni dečko Ognjena Jankovića, a ne o samoj fudbalskoj igri. Ne treba očekivati joÅ” jednu lepo upakovanu sportsku bajku u stilu Dragana Bjelogrlića, ovde se radi o ozbiljnom filmu sa izuzetno dobro napravljenim likovima šŸŽ¬.

Ako je Dijego Maradona tokom cele karijere i relativno kratkog života delimično neuspeÅ”no pokuÅ”avao da autodestrukcijom poniÅ”ti svoj talenat u ime pobune protiv nečega Å”to verovatno ni on nije znao Å”ta je, tek je prerana smrt označila izvestan uspeh u tom nesvesnom poduhvatu. Protagonista ovog filma, u izvedbi Denisa Murića, na putu uniÅ”tavanja sopstvenog dara biće zaustavljen te će spletom mračnih okolnosti dobiti drugu Å”ansu da svoj potencijal i ostvari. U Dnevniku druge zime Srđana Valjarevića očaravajuće nepretenciozno a nesvakidaÅ”nje duboko religiozno ispričana je parabola o iskupljenju i mogućnosti Drugog života na zemlji. Takođe, bez bilo kakve Å”treberske didaktike, Ognjen Janković uspeva da ispripoveda malu epopeju o svojevrsnoj antibildungs strategiji koja daje u nekim slučajevima bolje svetovne rezultate šŸ§.

Jedan od koscenarista ā€“ Vuk RÅ”umović ā€“ u filmu Ničije dete, koji je i režirao, već je pokazao majstorstvo u razradi muÅ”ko-muÅ”kog prijateljstva (MiloÅ” Timotijević i tada 14-godiÅ”nji Denis Murić), ili odnosa učitelja i učenika, gde se pigmalionski poriv ostvaruje na nepatetičan i duhovno nerepresivan pravi muÅ”ki način. Ovde je u sadejstvu sa joÅ” dvojicom scenarista (Aleksa RÅ”umović i režiser Janković) ostvarena priča o joÅ” jednom antologijskom odnosu tog tipa (Denis Murić i Igor Benčina). U Zlatnom dečku žudnja za mogućnoŔću suÅ”tinske komunikacije muÅ”karaca različitih generacija odvija se u vestern poetici reÅ”avanja etičkih dilema, koja mnogo duguje esencijalizovanim hriŔćanskim moralnim zapovestima. Kada se Igor Benčina, kaoformalni kriminalac, na dva mesta u filmu žrtvuje za Drugog, Å”to je za njega jedini put da bi on sam postojao kao moralno biće, tu nastaju najemotivnija čvoriÅ”ta dostojna etičkih izbora Klinta Istvuda u filmu Neoprostivo ili Garija Kupera u Tačno u podne šŸŽ¬šŸ˜Ž.

Osim Igora Benčine, fascinantan je i Denis Murić u naslovnoj ulozi. Zlatni dečko je u tolikoj meri film sa Murićevim ne samo strogo glumačkim autorskim pečatom da je skoro nemoguće zamisliti bilo koga drugog na njegovom mestu. Noseći u svojoj ekstrafikcionalnoj filmskoj harizmi blagi otklon od dominantnih tokova slave, poput Maradone u fudbalu, Denis u svakom kadru uspeva da postigne utisak potpunog saživota sa likom, gde se stvarno i filmsko prepliću u stvaranju čarobnog amalgama. Dok je prethodnik po statusu glumačkog vunderkinda u srpskoj kinematografiji ā€“ Slavko Å timac ā€“ u svojim kasnijim ulogama, uprkos filmičnoj facijalnoj ekspresiji, počesto bio dikcijski neuverljiv, Murić ni sa tim nema problema. On govori kao da ste ga već negde veoma blisko upoznali šŸ˜Ž.

Autorski rad sa glumcima je inače iÅ”ao na iskakanje iz koloseka očekivanja. Flegmatično Å”armantni Petar Strugar ostaje takav i u ovom filmu, ali u potpuno različitom karakteru od onih na koje se bio pretplatio. Ljubomir Bulajić uspeva da sa sebe zbaci auru glumca za kič inscenacije Zdravka Å otre, pokazujući da u njemu ima i drskog glumačkog zla. U poslednje vreme vrlo prisutni Andrija Kuzmanović, samo sa malim Å”telovanjem sopstvenih transformacija, osvedočava da izrasta u ozbiljno dobrog glumca. Za razliku od njega, Tihomir Stanić ā€“ ubacujući se u skoro svaki projekat koji može fizički da pokrije ā€“ ponavlja iste uloge bez sposobnosti da se odmakne od iznoÅ”enja svojih već nepodnoÅ”ljivo privatnih umetničkih sredstava. Ista opasnost, bez obzira na mladost, preti i beskrajno glumački žovijalnoj Jovani Gavrilović. Međutim, ona joÅ” uvek uspeva da kontroliÅ”e svoju harizmu, odnosno da dozira sve svoje velike sposobnosti kako bi joj duže trajale šŸ§.

Prilično je iznenađenje zrelost s kojom je posao režijski uradio Ognjen Janković. Već dugo poznat kao član Beogradskog sindikata, kultnog hip-hop sastava, on je autor i ideje za film i koscenarista. Uz to, ceo film puni i sopstvenom muzikom šŸŽ¶, ali i dobro odabranim ostalim muzičkim žanrovima koji služe kao pratnja pri konzumaciji poroka. 

Kraj je tako morao da bude srećan. I u smislu stvaranja prvog bioskopskog hita u 2022. godini, posle izuzetno filmski bogate 2021. Ali i u skladu sa metafizikom sadržine: nakon tolikog performiranja zla svaki narativni kraj ne može da bude nesrećan, kao Å”to naposletku nije bio ni onaj Maradonin.

Autor: Igor PeriÅ”ić

#Ognjen Janković

#Zlatni dečko

#film

#filmska kritika

#igor periÅ”ić

#kritika