U Beču 1913. godine je živelo više osoba koje su obeležile protekli vek

Januara 1913. godine na železničkoj stanici u Beču jedan gospodin je trebalo da dočeka čoveka pod imenom Stavros Papadopulos, pa je nakon susreta u svom dnevniku napisao sledeće.

- Opazio sam čoveka tamnijeg tena, sa seljačkim brkovima, koji je nosio najosnovniji drveni kofer. Sedeo sam za stolom, kad mi je prišao. Bio je nizak i mršav, koža mu je bila sivkasto-smeđa, a u očima tog čoveka nisam prepoznao ništa što bi ličilo na srdačnost - napisao je on o Papadopulusu.

Foto: adistantprospect.com/javno vlasništvo

Ime ovog gospodina, tačnije druga, bilo je Lav Trocki, dok je pravo ime Papadopulosa bilo - Josif Visarionović Džugašvili, čovek kojeg danas znamo kao Staljina. 😲

Naime, njih dvojica su bili u begu od ruskih vlasti, budući da je Trocki bio urednik radikalno orijentisanog lista Pravda, dok je Džugašvili u to vreme pisao Marksizam i nacionalno pitanje, knjigu koja će ga kasnije proslaviti u svim krugovima radikalne levice.

U Beču 1913. godine, međutim, boravilo je još nekoliko značajnih ljudi koji će obeležiti 20. vek, pa se čini još kompleksnijim mestom za život na tom prelazu vekova.

Zapravo, osim ove Trockog i mladog Staljina, u njemu su te godine boravili i mladi Adolf Hitler, koji je pokušavao da sastavi kraj sa krajem kao ulični slikar (o tome možete više pročitati u našem tekstu OVDE), Josip Broz (kasnije prepoznatljiv i po nadimku Tito), koji se zaposlio u obližnjoj fabrici automobila, ali i Sigmund Frojd, koji tad već bio etablirani svetski poznati psiholog.

Svih 5 muškaraca su, u stvari, živeli u krugu od oko 3 kilometra, pa su, po svemu sudeći, posećivali i iste kafane, odnosno gostionice.

To je po svoj prilici najviše bio slučaj sa čuvenom gostionicom Café Landtmann, koja postoji i danas. Ovo mesto je bilo i ostalo omiljeno Frojdu, ali je bilo nemoguće naći Bečliju koji s vremena na vreme nije dolazio tu. Kako bismo bliže opisali značaj te gostionice, mogli bismo reći da bi najbolji naš ekvivalent bio restoran Hotela Moskva u Beogradu.

Foto: Wikipedia.org/Gryffindor

Istina, Trocki i Hitler su više voleli Café Central, koji se nalazi na nekoliko minuta hoda od Landtmana, tako da su tamo bili češće viđani.

 Generalno, posebna kultura bečlijskog kafenisanja je tih godina bila na uzlaznoj putanji, budući da su, izuzimajući polemike u štampi, upravo ta mesta bila najpodesnija za brz protok ideja, misli i razmenu stavova. To je ipak bilo vreme u kojem je nešto poput interneta bila misao u domenu naučne fantastike, koja se nije ni etablirala kao zaseban prepoznati žanr.

Foto: Wikipedia.org/Florian Prischl / javno vlasništvo

Zbog toga i ne treba previše da čudi činjenica što je Hitler, doduše deceniju kasnije, nakon teškog poraza Nemačke u Prvom svetskom ratu, pokušao puč upravo iz jedne takve gostionice u Minhenu.

Svakako, ako spomenutoj listi značajnih Bečlija te godine dodamo i Franca Ferdinanda i Franju Josifa, značaj ovog grada tih godina postaje i veći, i to na globalnom nivou.

Kako je do toga došlo, da se skoro 10 izuzetno značajnih ljudi nađu na istom mestu u praktično jednom trenutku tokom svojih života, teško je reći, i na to pitanje će verovatno različiti ljudi dati različite odgovore.

Ipak, treba jednu stvar imati u vidu koja može biti najbitniji razlog za ovu okolnost, a to je da je Beč tada bio svetski ekonomski i kulturni centar, a uz to i grad koji je bio prestonica velike države u kojoj je živelo 54 miliona ljudi, i to u 15 različitih nacija.

Foto: http://melbourneblogger.blogspot.com//Reinhold Völkel

Takođe, budući da je tadašnja Austrougarska imala nameru da postane multinacionalna zemlja u kojoj bi svaki narod imao posebno određeno mesto u državnoj hijerarhiji (što je Južnim Slovenima, posebno nama Srbima, najviše smetalo), kao i da se radi o periodu u kojem su napetosti između evropskih sila dostizale vrhunac, možda ovakav splet okolnosti i nije toliko čudan.

Naime, u nekom smislu, takvo mesto je donekle bilo i prirodno stecište mladih ljudi koji su odlutali trbuhom za kruhom (kao što je bio slučaj sa Hitlerom ili Brozom), a i mesto gde su politički disidenti iz neprijateljski nastrojenih zemalja mogli da nađu sigurno utočište (što je bio slučaj sa Trockim i Staljinom). Jedini ko odskače je Frojd, koji je svakako bio domaći, ali već u ozbiljnim godinama i ostvaren u svakom smislu.

Svakako, ova zanimljiva istorijska okolnost će i dalje intrigirati mnoge, bez obzira na to kako je do nje došlo. I, ko zna, možda bi neko nekad mogao da napravi televizijsku seriju sa ovim motivom? 🤔

Ako ništa drugo, mlade generacije bi mogle štošta da nauče.

IZVOR: TW / @freudintens

Autor: Marko Radovanović

#Adolf Hitler

#franc ferdinand

#franjo josif

#josif staljin

#josip broz tito

#sigmund frojd