Život na selu je već postao mejnstrim, a izgleda mi da mnogi toga još uvek nisu svesni 🤷‍♂️

Ono što je danas pinovani tvit, nekada je bilo… 😊

I kad isključim hipokriziju, paranoju, čestu nekompetentnost i sklonost ka korupciji, vidim da je bilo, ali i da jeste da ljudi drže do raznih načela i neretko ih javno zagovaraju. Ne znam kad je tačno počelo jer reč „nekada“, kako je rečenica postavljena, može biti i takva da se pretpostavi kako je na prapočelu to bio crtež u pećini. Kod moje generacije pinovan tvit u svom hard kopiju bili su natpisi na bedževima ili na majici, kao i duga kosa, brada i sve ono iz željene predstave svog lika u svetu, a na šta je tog trenutka posebno stavljen akcenat.

Da li bi Volter, prema tvom mišljenju, branio svačije pravo da na društvenim mrežama kaže sve ili misliš da bi možda u 21. veku korigovao svoje nečelo demokratije?

Ne radi se samo o tome da li bi Volter branio svoje načelo jer od samog nastanka te rečenice on i nije bio usamljen u takvom razmišljanju. Možda je samo ponajbolje mišljenje mnogih pretočio u reči, da se lakše upamte i prenesu dalje. Dakle, branio bi Volter, ali i svi oni koji razumeju šta zapravo znači to: „Nisam saglasan sa tim što govoriš, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da to slobodno kažeš.“
Skromno bih rekao, ako je do korigovanja, trebalo bi prvo osvestiti privid diskusije, kojoj smo gotovo svi izloženi na Tviteru, svesno i sa željom da budemo tu prisutni. U svakoj glavi ispred ekrana je načelo zapisano otiskom palca ajpi adrese, koja je i bog i sudija, i kroz čije ime se sadržaj obnaroduje. Možda kao nikad ranije u ovom idealnom svetu privida svako ima punu slobodu govora bez odgovornosti pred izrečenim. Nedostaju ažurniji urednici, dorasli trenutku u vremenu. Na Tviteru, preneseno iz realnog sveta gde zbog postupaka preti i suđenje i zatvor, sada su to mjut ili blok. Lupetaj i dalje, a svakako da imaš moj blagoslov. Moja načela, svedeno na krajnje praktično, kažu da mnogi „ljudi“ jednostavno ne postoje. Ne rušim vetrenjače, iako sam Don Kihot, jer sam naučio da menjam pravac vetru. 😎

Šta bi sadašnji Dalibor Popović Pop naučio Dalibora Popovića Popa od pre 20 godina?

Ako govoriš, neka tvoje reči budu vrednije od tvog ćutanja.

Reci nam nešto više o Društvu književnika i kniževnih prevodilaca iz Niša? 📕📖📔

Društvo baštini tradiciju dužu od pola veka. Osnovano je 1952. godine, ali se oslanja i na još dalji period. Temeljno na 1888. godinu, kad je oformljena literarna družina Njegoš u Nišu. A na nešto bliži period 1900. godine, kad je pokrenut književni časopis Gradina, koji se i danas štampa u Nišu. Prvi predsednik Društva bio je Velimir Živojinović Masuka.
Oduvek su članovi Društva samo oni književni stvaraoci koji su rođeni ili su živeli u Nišu. Masuka je bio upravnik niškog Narodnog pozorišta na primer. Shodno tome, još od prvih zabeleženih književnih okupljanja, kao esnafska organizacija, zasigurno bi imali svoj uticaj i prvenstveno čuvali ugled profesije.
Danas brojimo oko 50 članova i više stotina književnih nagrada i hiljade odštampanih knjiga. Dodeljujemo zvaničnu gradsku književnu nagradu Slaviša Nikolin Živković za najbolji književni rukopis neobjavljene knjige, napisan na srpskom jeziku.
Članovi Društva učestvuju u žirijima književnih nagrada Branko Miljković i Stevan Sremac i deo su programskog saveta Književne kolonije Sićevo i njen utemeljivač.
Društvo štampa do 3 književna dela godišnje i trenutno sa posebnim ponosom ističemo popularno novo izdanje – roman Vinograd Mehmed-bega.

Tri mesta na koja bi nas odveo u Niš kada bismo sutra došli i obrazloženje zašto…

Prvo mesto je obala Nišave, simbolično kao večnost grada kroz koji protiče. Drugo je stepenište kraj svetinikolske česme i brojanje koraka do brega sa zavodljivim pogledom na grad, a onda kafana. Nije važno tačno koja, ako negde na svetu očas odabereš mesto za „odmor i rekreaciju“ , onda je to niška kafana. Gde god da se uputi, bilo zatvorenih očiju, nema kajanja. Ovde za merak ne postoji rok trajanja. Odmah bude jasno da ipak srž dolazi iznutra, ne iz ambijenta, nego tebe i ljudi koji sede pored. Najčešće nasmejani. 😀

Šta je za tebe nostalgija?

Sasvim solidna vinska etiketa, ali i žal za vremenom kad se svodi račun između samo 2 treptaja oka, onog prvog i poslednjeg.

Muzički žanr koji nikada neće izumreti? 🎼🎶🎼🎵🎶🎼

Uspavanke. Ubeđen sam da dok bude ljudi kao vrste na planeti i muzika će postojati, a najveće kompozicije nastajaće gotovo nečujno, tiho nad istančanim uhom odabranim za san.

Prepoznaju li se žene po vrsti vina koje piju? 😊🍷

Prepoznaju se ljudi po mnogo čemu, ne samo po vrsti vina koje radije biraju jer radost prepoznavanja je važna da čovek bude zadovoljan. Onaj koji je nezadovoljan trebalo bi da se vrati na početak prve rečenice i da još malo razmisli. Možda i pročita poruku koju šaljem.

Da si živeo u prvoj polovinni XX veka, da li bi radije ćaskao sa piscima oko Bogdana Popovića i svoje pesme slao u Srpski književni glasnik ili pio vino u Skadarliji sa tada nepriznatim pesnicima?

Moja priroda je takva da bih najverovatnije nakon vina u Skadarliji sa „nepriznatim pesnicima“ razglabao već iste večeri i sa kolegama iz takozvanog establišmenta. Sled pritom nije važan jer bih mogao i nakon jedne čajanke sa prezimenjakom kasnije da ostanem do jutra za stolom u Skadarliji. Dva jelena i danas mogu da posvedoče mojim rečima da volim ljude i da uživam kad čujem argumentovano predstavljanje drugačijeg mišljenja.

Šta misliš da li, kako i na koji način život na selu može postati mejnstrim?

Život na selu je već postao mejnstrim, a izgleda mi da mnogi toga još uvek nisu svesni. Najuticajniji ljudi dugo već žive izvan gradskih vreva. Govorim u globalnim okvirima. Ako se vratim samo na naše podneblje – pre nego budu osnovana sela na Marsu ili Mesecu, zaživeće i zaboravljeni predeli Srbije. Odnosno ona zemlja iz koje bi navodno najveći broj njih otišao. Nema hleba bez motike je velika mudrost, ali i istina.

Najlepša misao o zemlji…

Zemlja ne pripada čoveku. Čovek pripada Zemlji. Verovatno nismo nastali od majmuna, ali zbog njih sigurno nestajemo.

Film iz domaće kinematografije koji smatraš antologijskim i obrazloženje zašto… 📺📺📺

Nisam ni upola prepoznao tu čaroliju filma kao onu koju donosi hram boginje Talije. Mogao bih da preporučim više pozorišnih predstava, ali nažalost, surova smena generacije skinula je mnoge od njih sa repertoara. Nezaobilazno štivo za pozorište napisali su Branislav Nušić, Borislav Pekić i Aleksandar Popović.

Šljivovica ili vino? 😊

Ako ćemo po narodnoj mudrosti koja kaže: Jedna je dovoljno, 2 su malo, a 3 mnogo, onda ću izabrati čašicu šljivovice, držeći se otmene, gospodske umerenosti, a neko vreme zatim nastaviti vinom. Međutim, budu li nepredviđene okolnosti tako nalagale, da mora da odaberem samo jedno od ta 2, onda ću prema dobu dana doneti odluku. Dakle, ako je nekakav početak pre podne ili okolo toga, onda samo šljivovica, a za sve druge okolnosti uvek vino. Mada, pomirljiva odluka može da bude i novitet međ Srbima – brendi ili vino od šljiva.

Zašto se, prema tvom mišljenju, na književnim večerima publika ponekad uspava? Na koji način pisci i kritičari treba da oblikuju svoj govor da se ove situacije ne bi događale? 😴😴😴

Publika se uspava i u pozorištu i sa knjigom u ruci. Video sam nemali broj puta kako ljudi spavaju u bioskopu, ali i u kafani. Verovatno su samo umorni ili ono što bi trebalo da im drži pažnju najčešće bude dosadno, baš kao i poneko književno veče. Opet, postoje različite navike pa ne mogu da tvrdim kakvi sve rituali mogu da prethode spavanju. Sigurno je da za većinu nas, koji zapravo i ne volimo književne večeri, a reč je pre svega o njima, ti programi ne treba da budu dosadni. Postavljam to kao imperativ. Učesnicima programa bih posavetovao, ako već mora da se govori naširoko, onda neka je mislima što svedenije. Inače, stvarni sled okolnosti pokazaće se kao vrsni kritičar ako još češće neko drema. Opet, može to i da se iskoristi u terapeutske svrhe ako neko pati zbog nedostatka sna.

Kog tviteraša predlažeš za razgovor nakon intervjua sa tobom?

Predlažem gospodina Ognjena Avlijaša (@ladino_brave)

Poruka za naše gledaoce, čitaoce i slušaoce…

Ako ne morate, nemojte da gledate ni da čitate ili da slušate ono što na vas neprijatno utiče. Opustite se jer „kakve su ti misli, takav ti je i život“, a sve je u magnetnoj privlačnosti polova, kao i nula ili jedinica.

Autor: Sanja Vuković

#Branko Miljković

#Dalibor Popović Pop

#Niš

#poezija

#umetnost

#vino