O tamnoj strani popularne društvene mreže TikTok razgovarali smo sa psihoterapijskim savetnikom Marijom Jovanović 📚

Društvena mreža TikTok je sve popularnija među odraslima, ali i među decom, koja vrlo često ne znaju da prepoznaju "nameštene", odnosno montirane videe, koji su na pomenutoj aplikaciji u velikoj meri prisutni. Tamna strana popularnosti ove aplikacije ogleda se i kroz opasne i morbidne izazove, kojih je na TikToku sve više!

Jedan od njih jeste poziv na masovno samoubistvo, koji je potekao iz Rusije. Pored toga, dečak iz Rakovice obesio se o krevet na sprat dok je izvodio izazov Blekaut, koji podrazumeva stezanje kaiša oko vrata dok osoba ne padne u nesvest, a sve to se beleži kamerom. Postoji još mnogo slučajeva u kojima su zbog drušvenih mreža ili igrica stradala deca. Setimo se i 13-godišnje devojčice iz Srbije koja je poginula dok je igrala igricu u kojoj se hvataju Pokemoni.

Zbog svih ovih stravičnih događaja, koje su izazvale uglavnom društvene mreže ili neke druge internet platforme, verujemo da se svaki roditelj pita sa koliko godina je u redu kupiti detetu telefon, a sa koliko mu dozvoliti da ima nalog na nekoj od društvenih mreža. Na ovo, ali i mnoga druga pitanja u vezi sa ozloglašenom društvenom mrežom, razgovarali smo sa psihoterapijskim savetnikom Marijom Jovanović.

Foto: redportal.rs

Marija još za vreme studija socijalnog rada na Fakultetu političkih nauka upisuje edukaciju iz psihoterapijskog pravca transakciona analiza, na kojoj uspešno završava 5. godinu, i bavi se savetovanjem i psihoterapijom pod supervizijom. Trener je emocionalne pismenosti, autor radionice Uticaj emocionalne ne/pismenosti na odnose koje stvaramo i učesnik brojnih seminara iz oblasti ličnog razvoja. 

U radu sa klijentima, pored dijagnostičke procene i plana tretmana, kao važan faktor ističe odnos koji se gradi na relaciji terapeut-klijent. Naglašava značaj holističkog pristupa pojedincu i poštovanje klijentovog tempa kroz proces. 

Marija, kakav je stav tvoje struke na ovu temu?

Ne postoji precizan stav struke u smislu da dete sa određenim brojem godina treba ili ne treba da ima mobilni telefon. Naravno da je kasnije bolje, ali realnost nam je takva da se granica znatno pomerila čak u odnosu na pre samo nekoliko godina, pa imamo decu koja na najnižem uzrastu imaju svoje telefone. Dosta toga zavisi od porodične dinamike, funkcionisanja i realne potrebe. Na primer: Samohrani roditelj koji dosta radi ili roditelj koji je često na putu ima veću potrebu da putem telefona komunicira sa detetom u odnosu na onog koji, recimo, živi blizu škole i ne radi.
Ukoliko je moguće, preporuka je da to ne bude pre 10. godine, i tada uz nadzor, jasna pravila i puno razgovora. Uloga roditelja je da postavi granicu, jer to dete ne može samo. To podrazumeva unapred uspostavljena pravila upotrebe telefona i da se od toga ne odstupa. U praksi bi to značilo da se odredi vreme kada se telefon koristi i koliko (npr. posle završenih školskih aktivnosti), da se pre polaska na spavanje ostavi (može se odrediti mesto u kući gde svi ostavljaju telefone uveče).
Naš mozak vrlo je sklon zavisnosti od stimulacije i sve više dece i mladih ima problem zavisnosti od telefona (mreže, igrice, internet...), dok su kod manje dece usled velikog izlaganja ekranima sve češće kognitivne smetnje, problemi govora, loša grafomotorika.
Što se naloga na društvenim mrežama tiče, koliko znam, većina ih je zabranjena za uzrast ispod 13 godina. Decu to ne ometa da naprave nalog sa drugačijim podacima, ali ova informacija je značajna za roditelje. Postoji razlog zašto je to tako. Važno je na adekvatan način to objasniti detetu. Takođe, postoje aplikacije koje roditelji mogu instalirati i imati uvid u to kako njihova deca provode vreme na internetu. Na pojavu sumnje u vezi sa čestim posetama određenih sadržaja preporuka je da umesto grdnje, kritike i pretnje pristupite sa razumevanjem, što ne isključuje disciplinu. Recimo: "Razumem da sada istražuješ razne opcije i sadržaje na internetu, to radim i ja, ali važno mi je da znaš da postoje neki sajtovi, mreže i grupe koji nisu bezbedni u tvom uzrastu. Hajde da zajedno provedemo vreme na internetu, vidimo šta sve tamo ima i komentarišemo kako nam se to čini." Ovo može biti dobar način da čujete kako deca razmišljaju, a ovakvim svojim stavom gradite odnos poverenja i na konstruktivan način mu pomažete da razvija apstraktno mišljenje. Još jednom napominjem, ovakva vrsta razgovora ne isključuje jasnu disciplinu i da oko prethodno uspostavljenih pravila nema pregovora.
View this post on Instagram

A post shared by Marija Jovanović (@psihoterapija_sa_marijom)

IZVOR: IG / @psihoterapija_sa_marijom

Da li roditelji na neki način mogu da pripreme decu na društvene mreže i za sve ono što se na njima plasira? Da li dete može da zna šta je realno na društvenim mrežama, a šta ne?

Delom sam na ovo odgovorila kroz prethodno pitanje. Deca imaju razvijeno samo konkretno mišljenje i teško im je da razdvoje šta je realno, a šta ne. Ne možemo ih potpuno pripremiti, ali kao odrasli na raspolaganju imamo mnogo načina na koje im se možemo približiti i ukazati na rizike koje mreže nose. I zašto da ne, napraviti jednom nedeljno porodično okupljanje gde ćemo se baviti objavama sa mreža, zajedno listati, šaliti se, ali i iskoristiti to da im ukažemo na nove perspektive koje će oni, ako ovo redovno radimo, vremenom usvajati. S druge strane, roditelj će biti mirniji jer čuje u kom pravcu ide razmišljanje dece na različite teme i biti tu da ga usmeri kada je potrebno.
Ne zaboravimo i da su ovo prve generacije roditelja koje se suočavaju sa ovim izazovom i razumljivo je da su zbunjeni, da u nekom momentu ne znaju kako da se postave, a sve više su i preplašeni zbog svega što se u poslednje vreme dešava kao posledica neadekvatnog korišćenja društvenih mreža.

Da li se deca koja nemaju mobilni telefon danas osećaju izopšteno iz društva i kakve posledice to može proizvesti u njihovoj glavi i ponašanju?

Zavisi od brojnih faktora, na primer, da li je zbog toga ismejano u grupi vršnjaka, kako to na njega utiče, da li će se povlačititi ili doći kući i žaliti se roditeljima, tražiti telefon... Različite zaključke dete može donositi i oni često nemaju veze sa realnošću, zato se toliko akcenat stavlja na dostupnost roditelja i važnost komunikacije. Svako dete je različito i ne postoje univerzalne reakcije; one najviše zavise od ličnosti deteta. Ako je dete inače anksiozno i povučeno, veća je verovatnoća da će na njega više uticati, i roditelj to treba da prepozna.
Nije nužno greška telefon kao uređaj, kroz to se vidi da li i kako dete razvija odgovornost, u smislu da li vodi računa, da li ga često ostavi i zaboravi negde, da li ostane u džepu kada skine pantalone za pranje itd.

Šta nagoni decu da rade ovakve stvari i da li roditelji mogu da primete da se nešto dešava sa njihovom decom pre nego što se katastrofa dogodi?

Kada pričamo o smrtnim ishodima koje ste pomenuli u uvodu, značajno je istaći da ta deca nisu imala nameru da izvrše samoubistvo. Hteli su da budu važni, heroji, da dobiju naklonost vršnjačke grupe, okoline. U tom periodu upravo ih nerazvijenost apstraktnog mišljenja čini podložnim negativnom uticaju društvenih mreža, konkretno TikToka.

Koliko se razlikuje tvoj period odrastanja sa odrastanjem današnje dece? Šta je nekada zadavalo problem roditeljima oko vaspitanja i da li su tvoji roditelji govorili o nekom boljem odrastanju?

Značajno se razlikuje, pre svega, jer tehnologija nije bila ovoliko razvijena i jako mi je drago da sam bez nje odrasla. Sećam se da sam u 3. godini srednje škole otvorila Fejsbuk nalog, koji tada nije imao ni upola opcija kao danas. U tom smislu može se reći da su naši roditelji bili mirniji. Naravno da su imali različite brige kroz odgajanje dece, ali nekako mi se čini da su generalno bili opušteniji. Moji roditelji pripadaju onoj generaciji koja je išla peške u školu kilometrima, imala nekoliko odevnih komada koje pere, pa ponovo nosi u školu, uz sećanje da im ništa nije bilo teško i da su bili zadovoljni.

Kako sprečiti da dođe do tragičnih ishoda u ovakvim situacijama?

Odgovornosti su u ovoj priči jako široke. Pre svega ljudi koji se time bave i smišljaju takozvane izazove trebalo bi da pre puštanja na aplikaciju, pored svih redovnih provera kroz koje prolaze, uključe i proveru od strane stručnog lica koje će reći da li i na koji način to potencijalno može prvenstveno ugroziti život, uzevši u obzir da su korisnici platforme uglavnom deca. Zaštita u smislu da aplikaciji ne mogu pristupiti mlađi od 13 godina nije dovoljna, svi znamo da joj deca vrlo lako pristupaju. Ipak, ovo je ono što je teže ostvarivo i teško da će neko moj predlog uvažiti.
Ono što porodica, odnosno roditelji mogu jeste da i pre nego što deca počnu da koriste društvene mreže, sa njima grade odnos poverenja, imaju strpljenja i ne samo da slušaju već zaista čuju i razumeju šta im deca govore. Bitno je da osete da vam je njihovo mišljenje važno i da ga uvažavate, tako će dalje kroz odrastanje vas videti kao prve figure kojima se obraćaju. Naravno, neophodna je i disciplina, pa je predlog da se uspostavi pravilo oko korišćenja telefona: kada, koliko, gde.
Nije neophodno da znate sve o funkcionisanju društvenih mreža, ali jeste da budete zainteresovani za unutrašnji svet svog deteta.

Poruka za čitaoce Red portala?

Poruka za čitaoce bila bi: Otvaranje za rad na sebi i poziv u pravcu ispitivanja svog unutrašnjeg sveta kako bi i u spoljašnjem autentično postojali. Ukoliko vam na tom putu bude potrebna podrška, u redu je da je zatražite. Niste sami.
View this post on Instagram

A post shared by Marija Jovanović (@psihoterapija_sa_marijom)

IZVOR: IG / @psihoterapija_sa_marijom

Autor: redportal.rs

#Društvene mreže

#TikTok

#intervju

#psiholog

#samoubistvo