SUTRA GODIŠNJICA ĐINĐIĆEVE SMRTI: Ušla sam u onu ledenu salu u kojoj je ležao Zoran. Njegova lepa glava... Oči zatvorene... 💔

Porodici je bilo jasno od rođenja Zorana Đinđića da se radi o posebnom detetu koje se razlikovalo od većine svoje generacije i po razmišljanju i po ponašanju, prenose Nezavisne.

Sa sestrom Gordanom Đinđić Filipović imao je neverovatno blizak odnos, te uprkos brojnim obavezama koje su došle sa pozicijom premijera Srbije, uvek je imao vremena za njihove duge razgovore.

Iako im se život zbog rata menjao više puta, svoje korene nisu zaboravljali, a jedno drugom su bili veliki oslonac i vetar u leđa. Kada je ubijen, Gordani je deo duše zauvek nestao.

- Đinđići su, dušo, poreklom s Kosova, ja - Bosanka iz Šamca. Moj suprug Drago bio je vojno lice, penzionisan u činu pukovnika Jugoslovenske narodne armije. U Šamcu smo se upoznali i venčali. Tamo su rođeni Gordana i Zoran. Zoran je osnovnu školu završio u Šamcu, a dva razreda gimnazije u Travniku. Lepo smo živeli, složno: Srbi, Hrvati, muslimani... Svi! Nikad se nismo delili. Taj prokleti rat! Gordana je maturirala u Travniku, a onda je, kad smo se doselili u Beograd, upisala medicinu, pa specijalizirala. Često smo se selili. Negde 1967. godine smo se doselili u Beograd, čini mi se - pričala je Zoranova i Gordanina majka, objašnjavajući kako su živeli u BiH pre sukoba.

Nije mogla ni da zamisli da će jednoga dana i njen sin tragično nastradati.

Kada je Mila videla svog naslednika kako nepomično leži na bolničkom krevetu tog 12. 3. 2003. godine, nije dozvolila lekarima da joj ublaže bol lekovima za smirenje. 💔

- Ušla sam u onu ledenu salu u kojoj je ležao Zoran. Njegova lepa glava... Oči zatvorene... Lep, a dole... Grudi raspukle... 💔 Srce mu je bilo prosuto na sve strane... Stajala sam pored njega, grlila ga, kukala... 😭 Ponovo su pokušali da mi daju nešto za smirenje. Nisam htela - objašnjavala je Zoranova majka u intervuju za Njuzvik i dodala:

- Nisam htela da dozvolim da mi umanjuju bol. „Neka boli!“, vikala sam. „Pobogu, ubili su mi sina!“ Ležao je tako... 😭 Miran, čistog lica. Bio mi je sav život... Imam ja i Gordanu, tačno je, ali je Zoran bio moj život. Ružica je već bila kod Zorana, pre mene. Kad sam izašla iz sale, videla sam da razgovara s Mijatom, doktorom. Posle je otišla do prozora, gledala dole kako se ljudi okupljaju. Kako može, pomislila sam. Odozdo su vrebali foto-reporteri. Onda sam otišla...Kod Ružice, u njihov stan. Plakala sam. Videla sam da su nekima zasmetale moje suze. Želela sam da vrištim jer sam znala koga sam izgubila. 💔

Priznala je da je srce boli i za kćerkom Gordanom.

- Žao mi je samo što je sebe ponizio, što je dozvolio da tako ode, da ga ubiju... Neka mu je laka crna zemlja... To kako su ga ubili, to je najgori zločin! Bedni, mali, nepismeni ljudi! Ubiti takvo čudo! Srce me boli za ovom mojom Gordanom, crći će od tuge. Ja sam jača, majka sam, sve izdržim...

Brat i sestra Zoran i Gordana Đinđić rođeni su u Bosanskom Šamcu. Sa roditeljima su se krajem šezdesetih godina preselili u Beograd, ali njihova veza sa BiH nikada nije prekinuta. Prijatelji i uspomene na srećno i bezbrižno detinjstvo predstavljali su nit koja ih je vezivala za zemlju u kojoj su rođeni.

Autor: Nezavisne