Postoji li zapis o ovoj sklonosti u vašoj DNK? 🤔

Istraživanja iz oblasti psihologije i genetike pokazuju da genetika može igrati značajnu ulogu u osnovi anksioznosti. Okruženje i životni događaji takođe utiču na razvoj anksioznosti, ali nasledni faktori mogu biti ključni u određivanju sklonosti ka ovoj emocionalnoj reakciji.

Studije blizanaca su pokazale da postoji genetska komponenta u pojavi anksioznosti. Naime, blizanci koji su delili isti genetski materijal imali su veću verovatnoću da pokažu slične nivoe anksioznosti, čak i ako su bili odvojeni i rasli u različitim okruženjima. Ovo sugeriše da genetski faktori mogu biti odgovorni za oko 30-40% varijabilnosti u pojavi anksioznosti.

Jedan od ključnih genetskih faktora koji se povezuje sa anksioznošću je serotoninski transporter gen, poznat kao 5-HTT gen. Varijacije u ovom genu mogu uticati na sposobnost mozga da efikasno reguliše nivo serotonina, neurotransmitera koji igra ključnu ulogu u raspoloženju i anksioznosti. Osobe sa određenim varijantama ovog gena mogu imati veću sklonost ka razvoju anksioznih poremećaja.

Međutim, važno je napomenuti da genetika nije sudbina. Iako neki ljudi mogu imati genetsku predispoziciju za anksioznost, to ne znači da će je nužno razviti. Okruženje, socijalni faktori i individualne strategije suočavanja takođe igraju ključnu ulogu u tome kako se anksioznost manifestuje kod pojedinca.

Takođe je bitno dodati da postoje efikasni načini za prevazilaženje ovog emocionalnog izazova. Terapija, vežbe opuštanja, kao i promena životnog stila mogu pomoći ljudima da nauče kako da se nose sa svojim brigama i postignu emocionalnu dobrobit.

Autor: Balša Stupar