Na ovaj način, one izvuku 100% vazduha i energije i može da boravi pod vodom na neodređeno vreme

Većina sisara diše na usta i nos, vodozemci poput žaba to rade kroz kožu, a šta je sa životinjama koje imaju oklop? Kako one udišu vazduh?

Odavno postoji tvrdnja da kornjače mogu da dišu kroz zadnjicu. Da li je to zaista moguće?

Tehnički nije: kornjače ne dišu kroz zadnjicu, jer je - nemaju. Umesto "guze", dobile su kloaku, višenamenski otvor koja služi za reprodukciju, polaganje jaja i izbacivanje otpada. Kroz taj otvor one kloakalno dišu: ovaj neobičan proces može se nazvati "disanjem zadnjice".

Kornjače upumpavaju vodu kroz otvore u dva organa slična vrećama: to su kloakalne burze i imaju ulogu vodenih pluća. Kiseonik iz vode u krvotok se prenosi preko papila koje oblažu zidove kloakalne burze. Ovi gmizavci mogu da dišu i plućima, a kloakalno dišu slatkovodne vrste, koje žive u brzim rekama ili zaleđenim barama.

Kloakalno disanje je manje efikasno od "običnog", jer ubacivanje vode u burze zahteva mnogo energije koju kornjača teško stvara, a brzo je gubi. Dok diše „kroz zadnjicu”, ona ulaže veliki napor da zadrži kiseonik, pa se efekat disanja smanjuje.

Kornjače koje kloakalno dišu žive u rekama, a najpoznatije vrste su iz Australije: belovrata kornjača i kornjača reke Meri. Neke vrste bolje su u kloakalnom disanju od drugih, a "pobednik" je kornjača reke Ficroj. Na ovaj način, ona izvuče 100% vazduha i energije i može da boravi pod vodom na neodređeno vreme. Ostale podvrste kornjača koje kloakalno dišu malo duže ostaju pod vodom, jer im je vreme do izlaska na površinu radi udisanja vazduha ograničeno.

Sposobnost dužeg boravka pod vodom najvažnija je životinjama koje žive u brzim rekama. Kornjaču koja izlazi na površinu vode da bi udahnula vazduh, brza voda lako može da odnese ili će ona postati plen krokodila, ptica i velikih riba.

U Severnoj Americi postoji nekoliko podvrsta slatkovodnih kornjača koje spavaju zimskim snom, pa su prinuđene da dišu kloakalno. Ove vrste, poput Blandingove kornjače (Emydoidea blandingii) mesecima ostaju ispod leda koji zimi prekriva bare. Ima kornjača koje skoro pola godine ostaju pod ledom i nijednom ne udahnu vazduh. Umesto toga, one uzimaju kiseonik kroz burze ili primenjuju „bukalno pumpanje vazduha”: dišu obrazima.

Kornjače u hibernaciji imaju usporen metabolizam i troše beznačajno malo energije i kiseonika. Dok su pod ledom, statične su i održavaju temperaturu tela blizu smrzavanja. U tom stanju mogu da pređu na anaerobno (ćelijsko) disanje, poseban način stvaranja energije bez kiseonika.

Autor: redportal.rs