Život je jedan i treba ga proživeti srećan sa ljudima i pored ljudi koje voliš i koji te vole, najpre porodice. 💕 Nakon toga ostaje vam samo 2 metra ilovače, tup zvuk zemlje koja udara u sanduk.

Iako ljudi uglavnom ne vole da govore o sahranama i posmrtnim ritualima, sahrane su sastavni deo života. Kraj života obično se zaliva suzama, ali mnogi uz suze žele da ih prati i neka muzika. 🎼🎶 Stoga nas je zanimalo kako izgleda posao i život Aleksandra Petraša, osnivača i jednog od članova Beogradskog duvačkog pogrebnog orkestra:

Vaš orkestar sastavljen je od profesionalnih, školovanih muzičara. Molimo te da nam svakog od vas predstaviš ponaosob. 😊

Orkestar uglavnom sačinjavaju penzionisani vojni muzičari i muzičari iz orkestra policije. 🎼🎶🎼 Često na ispomoć zovemo i kolege iz orkestara opere, filharmonije, pozorišta,RTS-a. Svojevremeno, istražujući od kada datiraju orkestri za sahrane na ovim prostorima, došao sam do saznanja da su takvi orkestri na ovim prostorima postojali oduvek. Nekada je u sastavu sviralo 8-10 muzičara, danas 5-6.
Normalno, prirodnom selekcijom su stariji muzičari odlazili a mlađi dolazili. Muzičari, pogotovo vojni muzičari, u sklopu svog službovanja po vojnim orkestrima imali su obavezu sviranja na vojnim sahranama, odnosno na svim vojnim svečanostima. Jedna od svečanosti je i sahrana. Tužna ali svečana... I mi se tako i postavljamo prema ovoj delatnosti. Kroz ovaj orkestar, koji vodim već dugi niz godina, prošlo je puno muzičara. Od 20-godišnjaka pa do sada najstarijeg muzičara u orkestru koji ima 88 godina. 😎

Zašto, kako ste u jednom od intervjua rekli, mladi muzičari ne pokazuju dovoljno interesovanje da se u orkestru zadrže?

Kao što rekoh, u orkestru su prekaljeni muzičari koji sviraju sahrane čitav život. Običan čovek prosečno za života ode na 5-6 sahrana i nije mu svejedno. Na sahranama vidite svu bol, tugu, žalost... Nagledate se svega i svačega. Nemaju svi želudac za tako nešto. 🤷🏻‍♂️ Da biste svirali sahrane, morate imati obzira prema porodici, rodbini, prijateljima pokojnika. Sahrana nema mogućnost kašnjenja, ponavljanja, ispravljanja grešaka i slično. Svira se po svim meteouslovima. I kad je hladno, i kad je kiša, i kad peče sunce, i kad duva košava. Nema odgađanja. Mladi muzičari koji završavaju srednje škole i akademije u današnje vreme nisu preterano zainteresovani za sviranje na sahranama. Prvo zbog svega gore napisanog a i zbog novca, koji nije velik. Upravo zato to rade penzionisani muzičari, koji na ovaj način malo popune kućni budžet, malo se prošetaju, ispričaju se sa kolegama.

Koju pesmu bi ipak izdvojio kao jednu od onih koje najčešće svirate na sahranama? 🤔

Na sahranama sviramo pogrebne marševe, starogradske pesme, romanse, klasičnu muziku, muziku iz filmova... Normalno, sve u dogovoru sa porodicom pokojnika. Gledamo da ispunimo želje pokojnika. Ako je ostavio pesmu kao poslednju želju, a toga ima vrlo često, ali i članova porodice svakako, poštujući to da sviramo na groblju i da ne želimo da se sahrana pretvori u nešto drugo. „Tiho noći, moje zlato spava“ je pesma koju najčešće sviramo, i to je najčešća želja porodice. Pored ove pesme, sviramo i „Na te mislim“, „Kad bi ove ruže male“, „Što se bore misli moje“, „Nizamski rastanak“, „A sad Adio“, „Pukni, zoro“, „Nedelju“...

Kako čovek može da radi vaš posao a da sačuva emotivno-psihičko zdravlje?

Svojevremeno radeći na sahranama u vojnom orkestru razgovarao sam sa jednim starijim kolegom. Nažalost, on je pre nekoliko dana preminuo. 😥 Baš sam tada njemu rekao kako to na nas ne utiče i kako to prolazi oko nas. On me je pogledao, nakrenuo glavu i rekao: „To ti se samo čini da je tako. Sve ostaje u podsvesti.“ Sa ove distance, kolega je bio u pravu. Sve vidiš, pratiš, prolazi pored tebe, ali sve to se negde slaže i sleže u glavi.

Šta primećuješ da se vremenom menja u vezi sa ritualima na sahranama?

Što se rituala tiče, svaka sahrana je ista ili različita na svoj način. Kod nas svaka ulica ima svoj običaj, a kamoli selo ili grad. Hvala Bogu, Srbija je višenacionalna sredina, samim tim je i više običaja. Gradske sahrane počinju u naznačeno vreme, sviraju se direktno na groblju iz kapele. Sahrane na selu mogu biti iz kapele na groblju, ali se češće ide od kuće, neretko do crkve pa do groblja. Do pre 20 godina retko koja sahrana je bila sa sveštenikom. Danas retko koja je bez sveštenika. Ranije su se svirali samo pogrebni marševi, danas svi žele da dragu osobu isprate sa pesmom koju je za života najviše voleo.

IZVOR: TW / Beogradski duvački pogrebni orkestar

Koji je najneobičniji događaj koji si do sada doživeo na nekoj sahrani?

Odsvirao sam puno sahrana, baš puno. Pamtim prvu sahranu koju smo još kao pitomci Vojnomuzičke škole svirali u Sarajevu na zimu 1988. godine. Sahrana generala Mića Došenovića.

S obzirom na to da svirate i kremacije, da li primećuješ porast broja kremacija u Srbiji?

S obzirom da sam u ovom poslu, svakodnevno pratim sajt JKP Beogrdaska groblja i tu se informišem o sahranama. Vidim da ima puno kremacija, čini mi se više nego ranije, ali i sahrana ima više nego ranije, normalno s obzirom na kovid. Mislim da u odnosu na Zapad dosta zaostajemo u pogledu kremacija. Kod njih se ljudi više na taj način sahranjuju.

Prisutni ste i na društvenim mrežama. Koju najčešće koristiš i zašto?

Od društvenih mreža prisutan sam sa orkestrom na većini njih. Najviše: Fejsbuk, Instagram, Tviter, Jutjub. Sve te stranice, pored sajta orkestra, na jedan način su vrsta reklame orkestra. Ljudi znaju da postojimo, ali nas je ovako lakše pronaći.

Kakav je vaš stav o snimanju sahrana kao sve češćoj pojavi?

Sahrane se slikaju i snimaju već jako dugo. U početku je to bila privilegija samo pojedinih koji su imali novca da to i plate ili su jednostavno bili zanimljivi sredstvima javnog informisanja. U poslednjih nekoliko godina se nije desila sahrana neke javne ličnosti, poznatog glumca, muzičara, pevača ili sličnog a da nije medijski propraćena na ovaj ili onaj način. Nemam ništa protiv toga, samo što to ide preko tabloida, ali valjda je tako vreme došlo. 😏 Što se tiče privatnih sahrana koje se slikaju ili snimaju... svako prema svojim željama i potrebama. Ja to volim da kažem: Uvek imaš 2 kajanja, zašto jesi ili zašto nisi. Po mom mišljenju, okej je slikati i snimati sahranu. Ako želiš jednom ili više puta, pogedaćeš snimak ili slike. Ako nije snimano ili slikano, nećeš imati šta da pogledaš, niti ti niti neko tvoj. Nekada, sve je uspomena.

Da bi čovek umro srećan koliko je to moguće, kako, prema tvom mišljenju, treba da živi?

Svi mi pre ili kasnije završimo na nekom od grobalja. Život je jedan i treba ga proživeti srećan sa ljudima i pored ljudi koje voliš i koji te vole, najpre porodice. 💕 Nakon toga ostaje vam samo 2 metra ilovače, tup zvuk zemlje koja udara u sanduk. Jednom prilikom Đorđe Balašević je rekao: „Ona crtica između godine rođenja i godine smrti – e to ti je život.“

Da imaš vremeplov, na sahrani koje ličnosti sa orkestrom bi s poštovanjem odsvirao pozdravnu pesmu i zašto?

Svirao sam sahrane mnogim našim poznatim ličnostima, glumcima, pevačima, političarima, advokatima. Nisam nikad razmišljao kome bih u prošlosti voleo da sam prisustvovao sahrani i svirao. Živim u ovom vremenu. Sad za sad.

Poruka za naše čitaoce...

Poruka za sve čitaoce i za sve nas: Živi bili, srećna Nova godina i da vam što kasnije zatrebaju naše usluge. A kad zatrebaju, tu smo! Svako dobro vam želim. 💕

Autor: redportal.rs / Sanja Vuković

#Beogradski duvački pogrebni orkestar

#Orkestar za sahrane

#sahrana