Sud je isključivo Božiji i Bog čoveku nije dao da bude sudija

Gospod nas uči da treba da se čuvamo gnusnog greha licemerja. Da se ne lažemo, ni sami sebe a ni međusobno. Nas ljude koji idemo u crkvu pre ili kasnije zadesi upravo to iskušenje greha licemerja. Kada dolazimo u Crkvu i kada se oduševimo sve nam je lepo i sveto i ništa ne vidimo ružno. Međutim vremenom kako stičemo staž, mi zaboravimo na blagodat Božiju, preuznosimo se, pogordimo i onda počinjemo da budemo sudije stavljajući sebe na mesto onih koji treba da ocenjuju, koji trebaju da gledaju druge, koji treba da kontrolišu, koji traže zamerke i sveštenicima i vladikama i komšijama, prijateljima i drugim Hrišćanima. Postajemo stručnjaci za kanone, za crkvena pravila i vrlo strogo i revnosno druge ocenjujemo i nalazimo zamerke. Zapravo suština je da smo zaboravili onu drevnu hrišćansku praksu, svetu praksu koju su osveštali oci podvižnici a to je samoukorevanje i samoosuđivanje.

Zaboravljamo da smo upravo mi i zlo u nama naši najveći neprijatelji, a ne drugi koji su oko nas. Da prvo treba da izvadimo brvno iz oka svog pa da onda gledamo trun u oku brata svoga. Zato trebamo da uvek imamo na pameti da se ne varamo i da se sećamo da nema istinskog Hrišćanskog života i blagodati u našem životu ako ne budemo prihvatili tu osveštanu praksu samoukorevanja. Ako budemo iskreni prema sebi, svaki čovek kada se zagleda u dubinu svoga bića ima da vidi tu mnogo grešaka, mnogo promašaja, mnogo čega lošeg a najviše te tog nemanja ljubavi.

Koliko je ta praksa i osveštana vrlina samoukorevanja značajna opet imamo kao primer svete oce koji su osetivši blagoslov od nje išli korak dalje. Prihvatali su na sebe i one grehe koje oni nisu počinili nego su sebe krivili za grehe drugih. Zašto je to bitno? Zato što je upravo ta gordost i to licemerje u nama naš najveći neprijatelj, i ono je zid i barijera da mi od toga ne vidimo živoga Gospoda, nego sebe uzdižemo i stavljamo na mesto Božije i uzimamo u naše ruke ono što je isključivo Božije. Sud je isključivo Božiji i Bog čoveku nije dao da bude sudija umesto Njega. Zato je Gospod toliko i uzdigao tu vrlinu ne osuđivanja da je rekao da onaj koji ne osuđuje da mu neće biti ni suđeno. Isto tako nam je dao pouku kada se pristupamo Svetom Pričešću da se izmirimo jedni sa drugima, da oprostimo jedni drugima pa tek onda da priđemo Svetoj Tajni Pričešća. U Svetom Pismu to je jedini uslov koji se pominje, podrazumevajući da smo kršteni i članovi zajednice Crkve.

Mi to zaboravljamo pa ispunjavajući svaku formu ako treba da ispostimo sve postove da pročitamo sve molitve koje su određene ali ako je naše srce puno osude, ako je bez ljubavi i praštanja onda razume se nismo na dobrome putu.

Zato prigrlimo tu svetu vrlinu, jer će ona osloboditi naše duhovne oči da kao što su sveti apostoli i kao što je sveti apostol Andrej Prvozvani videvši Gospoda poznali su ga na prvi pogled i oduševljeni zakliktaše „Našli smo mesiju“. To je suština, da mi poznajemo u svakom danu našeg života, u liku drugog čoveka u lepoti prirode, u lepoti samoga bivstvovanja i postojanja svega onoga što je Bog nama ljudima dao. Da prepoznamo ruku i milost Božiju i oduševljeni Hristom i njegovom ljubavlju, njegovom srdačnošću, svime onim što nam čini, što nam oprašta grehe, što nam daruje svoje Telo i Krv, što nas osvećuje, što nas priprema za Carstvo Božije.

Tako zagledani i zaljubljeni u Hrista nećemo biti spremni olako da osuđujemo druge nego ćemo da bi očuvali njegov lik gledati da najpre osudimo sebe da bi kao grešni carinik pavši pred Gospoda zavapili: „Gospode budi milostiv nama Grešnima.“ 

Protosinđel Petar(Bogdanović) Tumanski

Autor: Tumane

#bratstvo manastira Tumane

#humanost

#tumane