Ljubav je bila toliko velika da su ljudi sa njima, zagrljeni, odlazili u zagrobni život

Stari lovci sakupljači u Južnoj Americi su najverovatnije čuvali lisice kao kućne ljubimce pre nego što su psi uopšte i stigli na kontinent. Dokaz za ovo čudno savezništvo dolazi nam iz 1500 godina starog lokaliteta, groblja, u Patagoniji u Argentini gde je ljudski skelet sahranjen zajedno sa lisicom, što ukazuje da je par posedovao specijalnu vezu tokom svog života.

Lokalitet je otkriven 1991. godine na mestu Canada Seca čije ime i nosi. Tu se nalaze ostaci najmanje 24 ljudi, članova zajednice lovaca-sakupljača. U jednoj od pogrebnih raka, istraživači su otkrili kosti nepoznatog kanida, a sam odnos između njega i osobe sa kojom je sahranjen nije poznata.

Da bi rešili misteriju autori nove studije dali su se u analizu genetskih, morfoloških i izotopskih analiza kostiju, što im je omogućilo da otkriju da je lisica pripadala istrebljenj vrsti disicion avus koja je postojala u južnoj Americi do pre oko 500 godina.

Što je još značajnije, rezultati studije su pokazali i društveni kontekst ove specifične sahrane. Prethodno je bilo teško odrediti i protumačiti značaj otkrića, posebno jer su i ljudske kosti i kosti lisice bile izmešane, stoga onemogućavajući nam da znamo da li je postojao neki posebni načan sahranjivanja, pozicioniranja u okviru rituala ili da li je možda sama izmešanost kostiju bila namerna.

Izučavajući izotope natrijuma i ugljenika u kostima lisice, naučnici su potvrdil da je ona živela na dijeti koja je bila skoro istovetna ishrani i samih ljudi. Ona se sastojala iz više biljne hrane a daleko manje mesa, koje bi bilo mnogo više prisutno u ishrani da je lisica živela u divljini. Prema istraživačima, ovakvi rezultati ukazuju da je u pitanju bilo sistematsko hranjenje, što ukazuje da je lisica bila kućni ljubimac lovaca-sakupljača koji su živeli u tom regionu.

Kako navode autori studije:

Jaka veza lisice sa individuama iz zajednice tokom života životinje je primarni faktor zbog čega je ona smeštena u grob kao dar nakon smrti svojih vlasnika ili ljudi sa kojima je imala interakcije.

Ovakav zaključak dodatno potvrđuje i prethodno radiokarbonsko datiranje kostiju koje je pokazalo da je lisica sahranjena u isto vreme kao i individua sa kojom je asocirana.

Istražujući dalje genom lisice, naučnici su želeli da odrede razlog nestanka ove vrste. Sudeći prema jednoj hipotezi, vrsta je možda nestala jer se izmešala ili su je mešali sa psima stvarajući hibride koji su vremenom u potpunosti asimilovani u genetiku domestifikovanih pasa.

Ipak genetske razlike između ove vrste lisica i domaćih pasa su bile dovoljno velike, da sa sigurnošću možemo da pretpostavimo da bi hibridi koji bi nastali mešanjem najverovatnije bili sterilni - te je stoga odbačena kao razlog nestanka ove vrste lisica u Južnoj Americi.

Umesto toga naučnici ipak naginju ka tome da je razlog izumiranja ove vrste promena klime i aktivnost ljudi.

Autor: redportal.rs