Ima li istine u legendi o najpoznatijem mitskom kralju na svetu

Kralj Artur vladar Kamelota, branitelj Britanije, vlasnik Eskalibura i tragač za svetim gralom mora biti čista fikcija i legenda. Malo je ljudi u zapadnim društvima koji se nisu na neki način susreli sa bar određenim aspektom ove stare priče, od knjiga do tv serija, preko video igrica pa sve do holivudskih filmova. Međutim, uprkos moći ovih vanvremenskih mitoloških likova, postoji samo jedno pitanje koje uvek zaokupljivalo kako naučnike tako i laike - da li je legenda o Arturu bazirana na stvarnoj osobi?

Nažalost, uprkos tome što postoji mnogo ljudi koji veruju da je postojao pravi kralj Artur, ne postoji nijedan dokaz koji podržava to verovanje.

LEGENDA I PRIČA

Da kažemo odmah, priča o Arturu nikada nije bila statična. Ona je profšla kroz različite transformacije i revisije tokom vekova, kada je više mitoloških aspekata dodato - posebno onih koje mi najviše poznajemo kao elemente iz priče o Arturu i Kamelotu.

Stoga da bi razumeli i razlikovali individuu od istorijske perspektive, moramo da se vratimo unazad u vreme.

Izuzev nekoliko razbacanih referenci, mi nemamo nikakvih vesti o Arturu sve do 12. veka, kada je u svojoj knjizi Istorija kraljeva Britanije Velški monah Džefri od Monmauta napisao prvu priču o njegovom životu.

Prema Monmautu, Arturova priča počinje sa poprilično mračnim događajem kada je Merlin (veštac koji sam poseduje svoju legendu i priču) transformisao kralja Utera Pendragona (definitvno fiktivnog lika) u lik vojvode od Kornvola. To je učinio da bi omogućio Uteru da provede noć sa vojvodinom ženom Igernom. Upravo tokom ove noći je i začet Artur u zamku Tintagel.

Tu je Artur rasta i postao moćni lider koji će naslediti britanski tron i povesti svoj narod u epsku i kravavu bitku protiv saksonskih osvajača. Kasnije je proširio svoje kraljevstvo na zemlje Irske, Islanda, Norveške i Galije ali ga na kraju ipak ubija njegov rođak Mordred.

U ovoj priči, nemamo nikakav pomen Kamelota, Lanselota ili svetog grala, nemamo pomen njegovog mača eskalibura, niti vitezova Okruglog stola. Navedeni elementi su svi dodati kasnije da bi se Artur uklopio u ideje viteštva tog vremena. To je bio odličan potez, jer bi vođa iz 6. veka bio daleko manje prefinjen a dramatično više brutalniji.

Manmutova priča se ne može smatrati istoriskom istinom ni na koji način. Čak i u svoje vreme on je bio kritikovan zbog dodavanja fabrikovanih elemenata koje je preuzimao iz različitih velških pesama i drugih narodnih izvora. Kao takav, Artur je manje koherentna ličnost, a više amalgam različitih priča izmešanih zajedno.

Ali šta da radimo sa tim pesmama i pričama koje su inspirisale Monmauta? Da li se u njima krije prava osoba tj. prototip kralja Artura.

Uprkos slabim osnovama za tvrdnje o istorijskom Arturu, nogi tvrde da je Monmaut našao inspiraciju (u mnjaoj ili većoj meri) u određenom vođi iz 6. veka koji je bio sačuvan u velškoj poeziji.

Sudeći prema ovim tvrdnjama, na kraju rimske okupacije Britanije, pojavio se vođa koji je poveo Britance (koji su tada većinom svi bili hrišćani) u borbu protiv saksonaca koji su tada počeli da se naseljavaju u Britaniji. Na primer, u pesmi koja se zove Y Gododdin, napisanoj negde između 540. i 640. godine, pali vojnik je povezivan sa Arturom.

U drugoj pesmi iz istog perioda, monah Gildas se prisećao kako je heroj pod imenom Ambrosius Aurelianus poveo Britance u pobedu u 6. veku u bitci na Brdu Badon. Međutim, nekoliko vekova kasnije, drugi monah pod imenom Neneius opisao je drugog ratnika pod imenom Artut kao onog koji je poveo Britance u tu bitku (i još 11 drugih).

Vrlo je moguće da je upravo Neniusov zapis bio taj koji je inspirisao kasniji Monmautov zapis.

Da li to znači da je postojao istorijski kralj Artur? Neki bi voleli da je tako, ali nažalost izgleda da to nije tako. Kao što smo prethodno naveli, srednjovekovni hroničari obožavali su da mešaju činjenice i fikciju, a mnogi zapisi su stvoreni stotinama godina kasnije nakon događaja o kojima pišu.

I pored toga, mnogi i dalje veruju u relanost postojanja kralja Nekadašnjeg i Budućeg, nažalost istorija još treba da nam podari neki dokaz da bi mogli da se nadamo takvoj istini.

Autor: redportal.rs