Elitno mesto predviđeno za porodične kuće sa 8 trgova

Današnji elitni vračarski kvart Neimar, pre oko jednog veka bio je imanje trgovca Pante Tadića koji su činili njive, voćnjaci i vinogradi. Sam plac je bio omeđan sa dva potoka - Čuburskim, koji je proticao tamo gde se danas nalazi Južni bulevar, kao i Mokroluškim koji se nalazio na mestu današnjeg auto-puta.

Tako je bilo do 1920. godine kada je građevinsko preduzeće Neimar otkupilo ovu zemlju od Tadića sa namerom da, na periferiji ondašnjeg Beograda, izgradi moderno urbano naselje sa porodičnim kućama. Danas bi se takvo naselje nazivalo kondominium, ali se tada nazivalo kotež po francuskoj reči cottage - nazivu za vikendice.

Stoga je ceo kraj nosio ime Neimar-Kotež.

Priča o izgradnji koteža Neimar je ustvari priča o srpskom urbanizmu i o tome kako je kod nas uvek bila nemerljivo lakša divlja gradnja nego ona prema planu i prema pravilima. Ta nenaseljena padina od Čubure pa do doline Čuburskog potoka, uključena je prvi put u urbanističke planove Beograda 1906. godine.

Novi vlasnici placa su prvi put 1921. godine angažovali tim bečkih arhitekata koji su činili Emil Hope, Oto Šental i Marsel Kamerer.

Hope i Šental su te iste godine projektovali i poznati predlog za uređenje Terazijske terase koji nikada nije izgrađen.

Plan za Neimar imao je za cilj urbanizaciju 24 hektara zemljišta, a predviđeno je da tamo budu građene isključivo porodične vile koje su bile organizovane oko 8 malih trgova. Neimar je tako postao jedno od najprestižnijih beogradskih naselja, a da se o svemu vodilo računa govori i činjenica da je ovaj kraj beograda imao i direktnu autobusku liniju koja je vodila pravo do kneževog spomenika.

Sam grad je imao interes da podrži ovakav projekat, jer je usled nedostatka higijenskih stanova, postojala želja da se ohrabri privatna rentijerska stanogradnja, gde se srednji stalež imućnih Beograđana mogao okupljati i podizati kuće u naseljima poput Neimara.

Troškove kanalizacione i vodovodne strukture snosio je grad Beograd, ali su birokratske peripetije bile tolike da je kompanija odlučila da sama i o svom trošku finansira uvođenje i vodovoda i kanalizavije. Preduzeću Neimar je trebalo čak 3 godine da dobije dozvolu za građenje, a i nju je dobio nakon spora pred opštinskim sudom.

Posle Drugog svetskog rata neimar je postao jedno od beogradskih opština, a prema popisu stanovništva imao je 20.885. Godine 1957 spojio se sa opštinom Istočni Vračar i Terazije - čime je stvorena današnja opština Vračar, a Neimar vračarska mesna zajednica koja je ukinuta pre nekoliko decenija.

Priča o Neimaru je priča o konstantnoj teži Beograda da poboljša život svojih građana. NEimar je i danas jedan od najlepših krajeva Beograda, ali da je bilo malo više odlučnosti i vizije tadašnjih gradskih vlasti, imali bismo daleko vie takvih kvartova.

________________________________________________________________

Izvor: Knjiga Priče o Beogradu, autor Goran Vesić.

IZVOR: YouTube / Priče o Beogradu

Autor: redportal.rs

#Beogradska opština

#Kuće

#Najlepši kraj

#Neimar

#Srbija

#Vile

#arhitektura

#beograd

#kultura

#priče

#vračar