Budući srpski lekar je morao dva puta da izađe na dvoboj u mladosti.

Može se reći da je ime dr Teodora Božina danas pomalo zaboravljeno, što i ne čudi budući da nas od godina kad je živeo u radio u Srbiji desilo možda i previše stvari koje su sećanje na njega u dobroj meri potisnule. Ipak, njega se i dalje sećaju žitelji Užica, Valjeva i Šapca, gde je radio kao lekar koji je uvek bio na raspolaganju svima, od najuglednijih ljudi do najprostijeg sveta. To pogotovo važi za Šapčane koji su mu se nedavno odužili i spomen pločom.

Rođen u srpskoj porodici u mađarskom mestu Modoš (danas Jaša Tomić), ostao je veran svom životnom putu, kako je sam govorio "od krojača do hirurga", uvek pokušavajući da na najbolji način prevaziđe sve izazove koji su se postavljali ispred njega. Ostalo je recimo zabeleženo da je kao krojač peške prešao put od Budimpešte do Bratislave i Beča, kao i da je danonoćno radio na spasavanju ranjenika po oslobođenju Šapca 1944, kada ih je po nekim procenama bilo i 80.000.

Ono što je, međutim, za nas zanimljivo, jeste da je dr Božin po svemu sudeći bio i jedini Srbin koji je učestvovao u dvoboju "šlagerima u menzuri", koja je podrazumevala da duelisti moraju da stoje u mestu ("u menzuri") na daljini od otprilike jednog do jednog i po metra, boreći se posebnom vrstom sablji ("šlagerima") koje su bile prilagođene ovakvoj vrsti dvoboja.

Protivnici bi maramama prekrivali vrat i vezivali ruku kojom se ne bore na leđa, dok bi pokušavali jedan drugog da rane udarcem oružja po licu, noseći samo zaštitne maske za oči. Razume se, ukoliko bi neko izašao iz stava, odnosno menzure, gubio bi dvoboj, što je važilo i za slučaj ukoliko bi neko od duelista dobio ranu s kojom ne bi mogao da ga nastavi borbu.

Foto: Wikipedia.org/Unknown

Ovakvi dvoboji su još uvek bili popularni među nemačkim studentima početkom XX veka, a budući da je baš u to vreme Božin studirao medicinu u Nemačkoj, morao je brzo da usvoji i ovaj njihov način obračunavanja, ukoliko se spor nije mogao rešiti drugačije.

Izgleda ipak da mu se mačevanje u tom prvom periodu studija svidelo malo i previše, jer je, po sopstvenim rečima, jedno vreme čak zapostavio i učenje jer se prosto zaljubio u tu veštinu. Doduše, to se u njegovom slučaju pokazalo kao jako korisno, jer nije prošlo previše vremena pre no što tu veštinu morao da koristi. Očekivano, oba puta je bilo zbog devojaka.

Prvi problem je izbio 1920. u Minhenu, kada ga je jedan ljubomorni momak izazvao "na zadovoljenje časti". Naime, jednoj devojci se svidelo Božinovo društvo, pa je posle jedne igranke zatražila da malo prošetaju. Dok su se šetali, iznenada im je prišao jedan razjareni mladić, procedivši Božinu kroz zube da ne sme da se šeta s njom. Posle Božinovog zbunjenog pogleda koji je uputio ka devojci, ona ga je stegla za ruku i zatražila zaštitu. Božin je odmah odgurnuo mladića, koji mu je pružio svoju vizitkartu (u to vreme studentska udruženja su listom imala pravila koja su zahtevala da svaki od njihovih članova mora da ih ima).

- Ako ste kavaljer, obračunaćemo se - besno je poručio.

Božin mu je istog trenutka pružio svoju vizitkartu, što je značilo da prihvata izazov. Od devojke je samo saznao da se radi o momku koji joj inače dosta dosađuje, a kog ne trpi previse. Sutradan u 11 sati prijatelji ovog mladića su došli u njegovu sobu, kako je nalagalo nepisano pravilo za studente sa oružjem, gde su zatražili dvoboj pištoljima. Božin, koji nikada pištolj nije ni držao u ruci, je ovaj predlog odbio. Zato je određen dvoboj mačevima, odnosno šlagerima. Tada su ga i zakazali za sledeću subotu, s tim što Božinu iščekivanje ovog susreta nije bilo baš lako.

- Momak je bio konjički poručnik, pa još sin mog profesora anatomije. Srećom, ispit kod tog profesora sam već bio položio - napisao je u svojim memoarima opisujući te dane.

U petak uveče Božinovo društvo je organizovalo veselje na kom se mnogo jelo i pilo, toliko da su ostali budni do jutra, što svakako nije bilo pametno za čoveka koji ima nameru da izađe na dvoboj istog dana. Istina, on je hteo da ode odmah, ali kako je sam govorio kasnije, drugari su ga zadržali, na šta se on sam nije previse bunio.

Obojica duelsita su došla na vreme, dok je sudija već bio ranije određen. Pošto su namestili marame, sudija je dao znak da borba može da počne. Krenuli su u razmenu udaraca, ali su se i jedan i drugi pokazali kao dobri mačevaoci, budući da nijedan nije pogodio drugog u prvoj razmeni. Sekudanti su prebrisali sablje alkoholom i sudija je opet dao znak da se krene u borbu. I ovog puta se isto desilo, ali odjednom, nakon sudijskog znaka da se stane čime je naznačio kraj druge runde, Božin je osetio da mu krv curi niz lice i na košulju. Izazivač ga je, naime, udario posle sudijske naredbe "halt", što je značilo diskvalifikaciju.

- To mi je bila slaba uteha, jer sam ostao bez zuba, sa presečenim obrazom koji je morao na ušivanje - piše Božin opisujući događaj.

Božinu su onda prijatelji studenti ušili obraz nakon što je popio nešto konjaka, ali se nije pojavljivao na ulici neko vreme, budući da je sav bio u zavojima, od kojih se i njegova gazdarica "silno uplašila kad ga je videla".

Bilo kako bilo, ova avantura se ipak dobro završila na kraju po Božina, jer mu je devojka čiju je čast branio izvezla vezenu traku na kojoj je pisalo Nec temere, nec timide ("Sačuvaj čast bez straha"), što je bilo geslo njegovog studentskog društva, koju je Božin s ponosom nosio preko grudi do završetka boravka u Minhenu.

Drugi Božinov dvoboj se desio posle tri godine kasnije, ali u Danskoj. Ova borba je međutim, bila manje napeta po njega, iako se i ovog puta desila zbog devojke.

Naime, na jednom vašaru u Grajsfaldu, Božin se sastao sa prijateljem po imenu Štimer, koji je imao dva metra (što je u ono vreme bilo mnogo ređa slika nego danas). Obojica su iz šale seli na dečiju vrtešku sa konjićima, što je dvema devojkama koje su stajale sa strane bilo jako simpatično, do te mere da su ih sve vreme obasipale konfetama. Kad je vožnja prestala, obojica su ih uzeli pod ruku, kako bi prošetali i upoznali se. Videvši da su devojke zaintresovane, njih dvojica su rešili da ih odvedu u jedan šator "kako bi im nešto pokazali" (izgleda da se stvari nisu mnogo menjale kad su studenti u pitanju u zadnjih 100 godina), kad se odjednom ispred njih stvorio stvorio jedan momak, istina, Božinu poznat sa studija.

- Gospodine, što dozvoljavate sebi da uznemiravate ovu damu? - pitao je Božina.
- To je moja verenica - odgovorio mu je Božin, služeći se frazom koja je postala neka vrsta interne šale među studentima.

Na njegovo iznenađenje, momak mu je odgovorio:

- Ali to je moja verenica -

"Isti slučaj", pomislio je Božin tad, setivši se borbe od pre tri godine.

Pripreme za ovaj dvoboj su protekle skoro identično, s tom razlikom što je ovog puta taj Štimer zahtevao da Božin izađe "na crtu" po svaku cenu. "Ako ti nećeš sa njim da se tučeš ja hoću, ali ti onda više nisi moj prijatelj", govorio mu je često tih dana, verovatno misleći da će Božin odustati. Međutim, kad se uverio da će sigurno izaći na dvoboj, Štimer je onda razglasio priču kako je Božin iz plemena gde "još vlada krvna osveta", tako da će momak možda i nastradati jer je Božin "izuzetno opasnan tip".

Dvoboj je bio određen za subotu posle podne u jednom lokalu van grada. I ovog puta obojica duelista su došli na vreme, međutim, ovoga puta sreća je bila više naklonjena Božinu.

- Moj izazivač je prvi put tad uzeo sablju u ruke, a ja sam odmah to primetio, i još više moj sekundant - primetio je.

Stav duelista je bio takav da su Božinova leđa bila okrenuta vratima, dok su leđa izazivača bila okrenuta moru. Posle prvih nekoliko razmena, protivnik je počeo sklanjanjem da izbegava udarce, što se smatralo za kukavičluk u ovoj vrsti dvoboja. Posle jednog Božinovog napada čak je izašao iz stava odmakavši se, što je izazvalo bes okupljenih studenata koji su čak počeli da dobacuju Božinu da ga gurne u more. Božin je potom, posle par zamaha, izveo kosi napad odozgo, koji je izazivača raskrvario tako da nije mogao više da nastavi borbu.

- On, raskrvavljen, se onda predade, i tako se završila i ta lakrdija - zaključio je ovaj budući veliki srpski lekar u svojim memoarima, opisujući ceo događaj.

Svakako, naš zemljak je dobro prošao u ovim dvobojima, budući da se dešavalo da su neki od studenata dobijali trajne ožiljke, pa čak i ostajali bez noseva koje je posle trebalo krpiti, čemu je i sam svedočio u memoarima.

Ukoliko vas više zanima kako su ti dvoboji izgledali, možete to pogledati u priloženom snimku:

IZVOR: YT / John Jackson

Autor: Marko Radovanović

#Teodor Božin

#dvoboji