U razgovoru za Redportal.rs Nađa nam otkriva kada joj se prvi put javila ljubav prema književnosti, kako poezija može da uzbudi, šta su društvene mreže donele, a šta odnele kada je u pitanju književnost, kao i koja su joj top 3 omiljena smajlija 😎

Nađa M. Lazarević glas je mlade srpske književne scene, koji se istakao već prvom zbirkom poezije, pod imenom Glava iznad vode. Nađini stihovi često oštro seku našu realnost – sumirajući naše misli s kojima možda i sami nismo mogli neko vreme da izađemo na kraj.

U razgovoru za Redportal.rs Nađa nam otkriva kada joj se prvi put javila ljubav prema književnosti, kako poezija može da uzbudi, da li uvek drži glavu iznad vode, šta su društvene mreže donele, a šta odnele kada je u pitanju književnost, kao i koja su joj top 3 omiljena smajlija. 😎

View this post on Instagram

A post shared by Sumatra izdavaštvo (@sumatra_izdavastvo)

IZVOR: IG / @sumatra_izdavastvo

Da li pamtiš trenutak kada se prvi put javila ljubav prema književnosti? 🧐

Kada sam bila mala, nisam volela da mi mama čita pred spavanje – naime, bila sam jedino dete koje nije znalo nijednu pesmu i priču. U 6. ili 7. razredu krenula sam redovno u Gradsku biblioteku, i tako sam se šetala kroz redove polica i naslova, gledala, iščitavala i istraživala. Ja sam dete mašte i osamljenosti, pa je pisanje i ljubav prema književnosti ishod svega toga. U srednjoj školi, u Užičkoj gimnaziji, imala sam sjajne profesorke književnosti i recitovanja, pa sam uz njih oblikovala svoje književne afinitete i ukuse, gradila mišljenje i stavove, i uvek bila u dodiru sa kvalitetnom književnošću. Takođe, moja mama je uvek čitala, pa i danas razmenjujemo knjige i razgovaramo o njima. Za niz ispita koje sam spremala na fakultetu u šali kažem da je to i mama činila sa mnom. 😁 Uvek sam donosila knjige koje sam čitala, pa smo analizirale pročitano.

Opiši svet o kojem pišeš u 5 reči.

Odlasci, dolasci, praštanja, promišljanja i ljubav.

Da li ti uvek držiš glavu iznad vode? 🤔

Jedne večeri, dok smo brat i ja bili sa prijateljem u kafani, na pitanje šta je najvažnije u životu, prijatelj je rekao – da držiš glavu iznad vode. Dugo sam u sebi nosila taj stih i razmišljala o njemu. Pesme koje pišem nikada nemaju naslove, pa kada smo urednik i ja pričali o potencijalnim naslovima prve zbirke, bio je niz stihova koji su dolazili u obzir. Jedan od tih stihova bio je „glava iznad vode”. Moja pomalo zanesenjačka i idealistička priroda povuče me ispod vode i onda dolazi do momenta kada ronim na dah. U jednoj svojoj pesmi opisala sam sebe potpuno realno – ja sam sva od žurbe i srljanja protkana tankim atomima čekanja. Ipak, na samom kraju, isplivam i održim glavu iznad vode. Učim da plivam na leđima, da ronim kako bih ispitala dubine, ali sa ciljem vraćanja na površinu – sa ciljem da glava iznad vode produži život i pruži stabilnost. 😅

Koja promena je najpotrebnija mladoj srpskoj književnoj sceni i koga bi od mladih pisaca istakla? 📚📘📜

U poslednje vreme mlada srpska književna scena obogaćena je mnogim talentima i mislim da sada ima više prostora za mlade i neafirmisane autore. Jedina promena koja je potrebna je – dopuštanje. Potrebno je pustiti mlade autore da se izraze, pokažu i iskažu. Vladana Perlić, Aleksandra Batinić, Stefan Đukić i Filip Grbić su imena mladih autora koja me asociraju na hrabar izraz, talenat i celovitost. Moj prevodilac na francuski jezik Živko Vlahović sarađuje sa mnogim mladim autorima i on me je uputio na neke od njih – on ima istančan i prefinjen ukus za izraz i jezik.
Kada sam želela da objavim svoju prvu zbirku poezije, sva vrata su bila zatvorena i naišla sam na niz odbijanja ili poziva da čekam. Jedina osoba koja je prepoznala potencijal i kvalitet je urednik izdavačke kuće Sumatra, za koju pišem, Ivan Leković. Kada ste mlad autor, potrebno vam je mišljenje, kritika, vetar u leđa i razgovor. Ivanu sam beskrajno zahvalna, ali i oduševljena načinom na koji radi svoj posao i kako prepoznaje talenat i pisani izraz. 📜

Da li i kako poezija može da uzbudi? 😅

Trudim se da svaki dan pročitam barem 20 strana neke knjige, bilo da je u pitanju poezija ili proza. Sadržaje koji mi ne drže pažnju sklanjam sa strane, a one koji mi se dopadaju podvlačim, prepisujem ili zaokružujem. Dakle, da, poezija može uzbuditi i u njoj može imati i te kako dobrih nadržaja. Poezija može biti vrlo erotska i stimulativna. Poezija može uzbuditi i u smislu tuge i u smislu sreće. Može nas pokrenuti, naterati na promišljanje, maštanje, razotkrivanje ili uočavanje.
Ponekada, kada čitam poeziju, nailazim na neke stihove i pomislim – e, to sam ja ili tako se osećam ili pronašla sam se u ovim stihovima. Identifikacija sa sadržajem je jedna od potvrda piscima da ono što su napisali ima poentu. Momenat kada se u čitaocu bude osećanja poistovećivanja i prepoznavanja – čitaocu je dobro da kao jedinka ima ista osećanja i doživljaje sa pročitanim, i to je jako važno. Kada naiđem na dobre stihove, u meni se javlja katarza i niz različitih utisaka.

Kada si poslednji put udahnula duboko i zašto? 🤔

Jako je važno da u životu imamo lične heroje koji će nam na svakodnevnom planu biti podsticaj i podsetnik da malo zastanemo, udahnemo i izdahnemo. Za mene je to moja mama. Ja sam energična, pomalo implusivna, strastvena, ali i brzopleta. Ona me je učila da zastanem, dišem, da osvestim sebe i svoje telo. Trudim se da u toku dana nekoliko puta sebi izgovorim: Nađa, diši! Nije kliše, već mehanizam da se osvestim, dođem sebi i posložim stvari gde im je mesto. Kada sam jednom prilikom pitala mamu šta ju je izbavilo iz teške životne situacije u kojoj je bilo pitanje života ili smrti, rekla mi je: „Disala sam.” Tako sam i ja došla na ideju da pokrenem svoj mali brend Diši duboko, koji za cilj ima da podseti ljude da dišu, i to da dišu duboko. Zaturim se u stolicu, kada prelazim ulicu, dok se tuširam, pišem, predajem, kada god mogu, samo dišem i ponavljam to sebi uvek i iznova.
Poslednji put sam udahnula duboko kada sam pila kafu na poslu. Našla sam se sama u prostoriji, rojile su se misli i pretpostavke, same od sebe, i samo sam zastala i udahnula. Inače, disanje me je izbavljalo i kada su bili jako teški životni trenuci, ali i oni koji su bili srećni da lebdim. Naime, mora nas nešto vezivati za realnost i zemlju, mora nešto održavati glavu iznad vode na svakodnevnom planu – meni je to disanje.

Foto: Redportal.rs/Privatna arhiva

Omiljena beogradska knjižara? 📚

Omiljena beogradska knjižara je Momo Kapor (Laguna) u ulici gde radim, a nedaleko od mesta gde živim. Ljudi koji u njoj rade su srdačni, stručni i vrlo profesionalni, pa je tako razgovor o knjigama sa njima pravo uživanje. 😊 Za mene je ulazak u knjižaru kao praznik. Miris knjiga, uredno posloženi naslovi, hronološki poređana dela – za mene je to privlačno i primamljivo, ali i lekovito. Volim da kupujem knjige, volim tu prisnost koju ostvarujem sa delom, kada mogu da podvlačim pasuse ili pišem komentare u fusnotama. Takođe, omiljena mesta za kupovinu knjiga su na ulici – Kolarčeva ulica ili nedaleko od moje zgrade. Sa prodavcima se dobro znam, pa tako znam i dane kada su tu, a oni znaju koje knjige volim i koje sadržaje kupujem. 😎

Najtužnija reč? 😓

Nema tužnih reči, ima samo usta koja ih izgovaraju na način koji u nama stvara dijapazon osećanja. Uvek se o nečemu ćuti, iz ćutanja progovara, zato, uvek treba mudro i pažljivo sa rečima. Strpljenje je veština koju je potrebno stalno vežbati, jer iz strpljenja dolaze prave reči – reč seče, reč osvaja, reč oporavlja, ali reč, takođe, ubija. Zato, pažljivo sa rečima, jer jednom puštena reč samo raste i putuje dalje.

Normandija ili Hiperboreja? 🧐

Ponekada želim da Sunce nikada ne zađe, kao na dalekom, mitskom, severu, i da berem jabuke, jer kako kažu stanovnici Normandije – imamo dobro vreme nekoliko puta dnevno. Živela bih u kućici Le Pavé d’Auge, ako je moguće u poštenju i mudrosti, u jesen bih dočekala Apolona, a u proleće bih ga ispratila nazad za Delfe na kočijama koje vuku labudovi i zapakovala mu za put mariniranu i prženu zelenu šparglu sa poširanim jajetom i polusuvom jabukovačom.
Neka bude kombinacija Normandije i Hiperboreje, jer loše vagam i odlučujem, pogotovu kada su u pitanju dva ovakva izbora. Ipak, prva asocijacija na Hiperboreju mi je pasus Crnjanskog: „I pitam se otkud ta strašna lakomislenost, kojom se, u mladosti, odlazi u stranu zemlju? Je li to zato, što nam se čini da je život dug i da ima vremena da se vratimo? ...To znači, očigledno, da je čoveku potrebno, da zna, da se nekud ne može više vratiti, pa da uvidi kako je tamo sretan bio.”

Na koje mesto bi nas prvo odvela u Užicu i zašto? 😁

Dobro došli u Užice! Za Užičane kažu da su ljudi oštrog uma i britkog jezika, jer su nam noge u hladnoj Đetinji, a glava u oblacima, dok oštre zime i sveža leta bistre glavu. Prvo idemo na komplet lepinju kod Šuljage, kako biste osetili fuziju jakih i jedinstvenih ukusa. Ne odustajte nakon pojedenog poklopca, dovršite je celu. 😅 Potom bismo obišli Plažu i Stari grad, a zatim bih vas odvela na Trg partizana, naširoko poznat po svojoj jedinstvenoj arhitekturi. Mogli bismo da sednemo i popijemo domaću kafu, a potom vas vodim na domaću rakiju, pršutu i sir. 🥃🥩🧀 Pred nama se vide divni prizori Glavne ulice, a na poklon sam vam spremila Simovićevu knjigu Užice sa vranama i Uskokovićeve Došljake.

Šta su društvene mreže donele, a šta odnele kada je u pitanju predstavljanje književnosti? 🧐

Pojava društvenih mreža i njihova široka upotreba pružila nam je sve vrste sadržaja koji nas zanimaju lako dostupnim. Svejedno koja oblast života je u pitanju, u svega nekoliko koraka možemo obići zemlje, videti izložbe, čitati knjige ili gledati filmove i serije. Ipak, u tim trenucima najvažnije je ne preterivati i razdvojiti korisno provedeno vreme od uludo potrošenog vremena na društvenim mrežama. 😏
U vezi sa predstavljanjem književnosti, smatram da su društvene mreže pružile priliku da čitamo mnogo kvalitetnih sadržaja koji nam ranije nisu bili lako dostupni, da upoznajemo nove autore, pratimo svetske i domaće tokove književnosti, da kupujemo i prodajemo knjige i da budemo u kontaktu sa ljudima sličnih ili istih interesovanja.
Mane pojave društvenih mreža, kada govorimo o književnosti, jesu lenjost i obesmišljavanje sadržaja, ali i otuđivanje jedinke od društva. Iz lenjosti, često, nećemo dalje istraživati, ali i susrećemo plasiranje sadržaja koji ima određene stilske, gramatičke i smisaone manjkavosti. Međutim, na društvenim mrežama možemo pratiti šta objavljuju izdavačke kuće, koji autori su aktuelni i kako se književnost dalje razvija i napreduje.

Imaš elemente: vazduh, zemlju, vodu i vatru. Opiši društvene mreže kroz njih, tj. koji element odgovara kojoj mreži i zašto? 🧐

Prva asocijacija na ovo pitanje su moji najdraži stihovi Branka Miljkovića: „utešno je biti zemlja, ponosno je biti kamen, premudro je biti vatra, pobožno je biti ništa”. Od društvenih mreža koristim Instagram i Fejsbuk, a ako bih dodelila po jednu reč svakoj od aktuelnih društvenih mreža, uradila bih to ovako:
Fejsbuk – vazduh, toliko sadržaja leprša pred našim očima, uvek je prisutan i, nekako, bez njega ne možemo;
Tviter – zemlja, zgusnuto rečima, često napeto, od raznih mišljenja zemlja se pretvori u blato, mulj ili formira jak grumen;
LinkedIn – voda, jasan sadržaj, koncizan, lagano protiče;
Instagram – vatra, uvek i iznova se rasplamte boje i reči, svako ima svoj štap da ponovo potpali vatru.

Top 3 omiljena smajlija? 

Moram priznati da retko kada koristim smajlije, ali omiljeni mi je, standardni i dobro poznati 🙂, koji koristim na kraju rečenice kao znak da nisam ljuta ili zvanična – što mi prijatelji često zameraju u dopisivanju i sugerišu da misao ne završavam tačkom bez smajlija jer ih zbunjuje i daje utisak rezervisanosti. 😂 Volim smajli 🎈, veseo je i radostan, ali i smajli 🎯 – njega koristim kada osoba sa kojom se dopisujem poentira, ili kada ja poentiram.

Gifovi ili mimovi? 

Neka bude gif. Jednostavno, samo ukucam ključnu reč u skladu sa porukom ili raspoloženjem koje želim da podelim u dopisivanju – i sve je jasno. 😎

Da li je želja ono što je najlepše u životu? 🤔✨

Definicija i razumevanje želje kod mene je kategorija koja uvek sazreva. Kao mlađa sam toliko želela neke stvari, čak i do izgaranja. Kada su se ispunjavale, ili sam bila potpuno ravnodušna, ili srećna nekoliko momenata, i najednom – prođe. Neke želje mi se nisu ispunjavale, mada sam kasnije nalazila pravi razlog za to – bilo je bolje po mene – nismo uvek sebi prijatelji sa željama. 😏 Mislim da ono što istinski želimo, zdravo i iskreno, i umom i srcem, dolazi i nalazi put do nas. Da li usud ili sudbina, Univerzum ili kosmos, šta god, posloži kockice i situacije, čuje nas i naša želja biva ostvarena.
Dobro je želeti, to je zdravo osećanje koje nas gura napred, daje vetar u leđa i dopušta nam da maštamo. Čežnja zna da bude pogubna i pomalo bolna, nekako je melanholična. Ali želja – samo želite, dođe to baš kada i kako treba. 😎 Ako ne izgorimo u želji, nego nam je prijatno i toplo dok o njoj maštamo i iščekujemo, na pravom smo putu.

Poruka za naše gledaoce, čitaoce i slušaoce? 😎

Čitajte kada god možete, dišite duboko, ako treba, to zapišite na vidnom mestu i praktikujte. Držite glavu iznad vode, jer imamo samo jednu glavu, pa valja sa njom pravilno baratati. Gledajte svoja posla i svoj nos u svoj Univerzum, pa skrojte želje i prilike kako god vam je najprijatnije – i da padnete, ustajte, ili uradite nekoliko čučnjeva i sklekova – dobro je za gluteus ili stomak. 😁 Pijte puno vode, porazgovarajte sa sobom nasamo, da vidite šta se tu zbiva i dešava, da li treba nešto popraviti ili je sve na svom mestu. I, gajite klicu dobra u sebi, pa sami sebi budite mera i parametar za ovaj svet koji je pun iskušenja, ali i prilika.

Autor: redportal.rs / Jovana Radić