Vozilo ovakvog tipa dizajnirano je 1898. godine

Rođen u Vratislavicma nad Nisoum (nem. Mafersdorfu) u tadašnjoj Austriji 1875. godine, očekivalo se da će Ferdinand Porše postati zanatlija poput svog oca, majstora limara. Umesto toga, razvio je strast prema polju električne energije i otišao je u Beč 1893. godine, kao šegrt u elektrotehničku firmu. Brzo se popeo u redove, postavši šef odeljenja za testiranje kompanije. Dok je služio na ovom položaju, upoznao je Ludviga Lohnera, šefa kompanije za proizvodnju vagona Jakob Lohner. Tokom putovanja po Sjedinjenim Državama, Lohner se uverio da se doba konja i kočija završava i želeo je da počne da proizvodi vozila na električni i gasni pogon. Smatrao je da će se električni automobili posebno prodati, jer su ljudi nastojali da izbegnu prekomernu buku i izduvne gasove.

Lohner je naručio Poršeu da pedlog električnog pogona, pošto je poznat sistem koji povezuje prenos vozila sa pogonskim osovinama. Rezultat, koji je na ulicama Beča debitovao 26. juna 1898, bio je P1. Konstruisan od strane samog Poršea, imao je pozadi montiran "osmostrani električni motor“ (nazvan tako zbog osmostranog dizajna kućišta motora) koji se napajao električnim Tudor baterijama. Dok je sam motor težio relativno skromnih 287 kilograma, samo baterije su težile nekih 1.100 kilograma; ukupna težina vozila bila je 1360 kg.

Upravljan sistemom od 12 brzina (šest brzina za vožnju unapred, dva stepena za vožnju unazad i četiri brzine za kočenje), P1 je mogao da postigne maksimalnu brzinu od 55 km na sat; jedno punjenje nosilo bi ga do 80 km. U još jednom inovativnom smislu vozilo je takođe bilo rani kabriolet: moglo je da se transformiše u kabriolet ili kupeu, u zavisnosti od sezone.

U septembru 1899. godine Ferdinand Porše je P1 odveo na međunarodnu izložbu motornih vozila u Berlin, gde je predstavljao jednog od 19 proizvođača električnih vozila među oko 120 izlagača (većina učesnika bili su automobili na benzinski pogon). Vozio ga je sam u automobilskoj trci električnih automobila od 24 kilometra, tokom koje je morao da prevozi četiri putnika, uključujući i vozača. Izazovna trka je obuhvatala nagibe, deonicu velike brzine od 8,6 km i test efikasnosti od 7,8 km.

Porše i P1 su lako pobedili u trci pobedivši sledećeg najboljeg finišera za 18 minuta. U međuvremenu, tehničke poteškoće sprečavale su više od polovine učesnika da stignu do cilja, dok ostale nisu procenjivali zbog neuspeha da ispune minimalnu brzinu. Pored brze trke, P1 je dobio i nagradu za efikasnost, beležeći najmanju potrošnju energije u gradskom saobraćaju.

Ubrzo nakon berlinske izložbe, Porše je postao glavni dizajner Jakoba Lohnera. 1900. godine, na Paris Exposition Universelle, zanosio je međunarodne automobilske entuzijaste Lohner-Poršeom, sportskim automobilom opremljenim sa četiri električna motora sa glavčinom točkova koji je predstavljen kao prvo putničko vozilo sa pogonom na sva četiri točka na svetu. Porše je nastavio da dizajnira automobile za Austro-Djamler, Dajmler-Benz i Štajer pre nego što je 1931. osnovao svoju istoimenu automobilsku kompaniju. Tip 356, prvi sportski automobil koji je nosio ime Porše, objavljen je 1948. godine.

Što se tiče P1, bio je parkiran u bečkom skladištu 1902. godine i zaboravljen sve donedavno, kada je otkriven gotovo netaknut. Vozilo je dobilo središnje mesto stalne kolekcije u muzeju Porše u Štutgartu u Nemačkoj.

Autor: redportal.rs

#Ferdinand porše

#atonobili

#elektricni automobil

#porše