Da li se više pažnje poklanja učenju stranih jezika? 🤔

Nema sumnje da je ćirilica, naše tradicionalno pismo i mnogovekovno nacionalno obeležje, nedopustivo potisnuta. Njena sudbina u najvećoj meri zavisi od države, koja bi morala da počne sistematski da brine o njenom očuvanju. Nesumnjivo zavisi i od pojedinih institucija, izdavačkih kuća i medija, koji, poput Politike, treba da neguju ćirilicu. Naravno, zavisi i od svakog pojedinca – svako od nas ima i mogućnost i obavezu da brine o njoj.

Ovako za Politiku u intervjuu koji je radila Marina Jakovljević govori prof. dr Rada Stijović, koja godinama u Politikinom dodatku Kultura, umetnost, nauka kroz rubriku Slovo o jeziku piše o srpskom jeziku i rešava jezičke nedoumice čitalaca ovog lista.

Nedavno je obeležen Međunarodni dan maternjeg jezika. Koliko Srbi poznaju svoj književni maternji jezik?

Na ovo pitanje ne može se dati uopšten odgovor. Ne očekuje se jednaka pismenost i vladanje književnojezičkim pravilima od onoga ko ima neophodni minimum škole i onoga ko je visoko obrazovan. Odgovor bi prvenstveno trebalo usmeriti ka ovima drugima, koji bi morali dobro da vladaju književnim jezikom, da imaju bogat i raznovrstan rečnički fond, negovan i biran jezički izraz. Svedoci smo da to često nije tako, što je vidljivo naročito među nosiocima javne reči.
Ono što meni veoma smeta, možda i više od jezičkih i pravopisnih nepravilnosti, jeste sve niži nivo govorne kulture – grubost u obraćanju, prekidanje sagovornika, često neprimeren pa i vulgaran rečnik, natrunjen gotovo uličnim žargonom, u medijima težnja za senzacionalizmom, a katkad i isprazan sadržaj radi podilaženja najširem čitalačkom krugu, koji ostavljaju traga i na jeziku 🤨. Mada raširene, ovo ipak nisu opšte pojave.
Na sreću, još uvek u našoj sredini ima ljudi koji brinu o jezičkoj kulturi i negovanju književnog jezika, a zadivljujući su napori i entuzijazam nastavnika, koji i u nepovoljnim okolnostima ulažu ogroman trud da prenesu znanje mlađim naraštajima ☝🏻.

Stiče se utisak da više pažnje poklanjamo učenju stranih jezika nego sopstvenog?

Rekla bih da taj utisak ne vara. Nema sumnje da je dobro što se mnogo pažnje poklanja učenju stranih jezika i što nam deca već u ranom uzrastu ovladavaju, i to sasvim solidno, pre svega engleskim, ali i drugim jezicima. Nije, međutim, nikako dobro što se ne poklanja dovoljno pažnje negovanju sopstvenog jezika, kao i što se u nekim krugovima, čak i među univerzitetskim profesorima, zastupa stav da jezik treba prepustiti spontanom razvoju bez uplitanja jezičkih stručnjaka. Razvoj i menjanje književnog jezika su neminovan proces, ali taj proces mora da bude praćen i usmeravan 🧐☝🏻.

Ostatak intervjua možete pročitati OVDE.

Autor: politika.rs / Marina Jakovljević