Pica (pizza) je nesumnjivo najomiljenija vrsta brze hrane širom sveta. Bez obzira da li je njena tanka ili debela kora, prekrivena šunkom, peperoni kobasicama ili pečurkama njen neodoljivi miris nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

Dan pice se obeležava svakog 9. februara u SAD i još nekim državama sveta, dok se Međunarodni dan pice obeležava svakog 17. januara. 

Retko kada ćete upoznati osobu koja ne voli da jede picu, a postala je toliko popularna da je ima na svakom ćošku u skoro svakoj zemlji, a evo i kako je nastala pica.

Moglo bi se reći da je pica u prvom obliku nastala još 10. veku, u Napulju. Ljudi su pripremali pogaču sa umakom od paradajza i malo naribanog sira za užinu. Onakva kakvu danas poznajemo nastala je 1889. godine, a originalni recept - umak od paradajza, mocarela, origano i bosiljak - menjao se od kulture do kulture.

Istraživači koji su se bavili nastankom pice, smatraju da je na nastanak pice u Italiji uticao sudar dve različite kulture. Dok je na severu Italije cvetala etrurska kultura, pod čijim uticajem je nastala fokača (foccacia), na jugu Italije najveći trag ostavili su upravo stari Grci. Različiti izrazi koji su se koristili za ove raznovrsne preteče današnje pice upravo ukazuju na činjenicu da su te pice koje su pravljene u svim delovima Italije, bile oduvek veoma popularne. Pod današnjim izrazom pica (pizza) prvi put se pominje 997. godine u Gaeti, luci koja se nalazi između Napulja i Rima. U 12. veku u gradu Abruci (Abruzzi) takođe se pominje reč pica (pizza), dok se u Kalabriji pominje pita (pitta), u Apulji picela (pizzella) ili piceta (pizzetta), na Siciliji sfinćione (sfincione), a u Toskani skaćata (schiacciata).

Paradajz se u Evropi pojavio u 16. veku, kada su ga doneli španski i portugalski moreplovci, a sos od paradajza nastao je sto godina kasnije, u 17 veku. Ovaj podatak je značajan u istraživanju nastanka današnje pice, koju ne možemo da zamislimo bez paradajza kao njenog osnovnog sastojka.

Napolitansko poreklo današnje pice potvrđuje i podatak da su u 17. veku španski vojnici rado jeli čuvene napolitanske pite u Taverni Ćeriljo (Taverna Cerriglio), koje su u narodu bile poznate kao sficiosa. Sficiose su pekli muškarci zvani picajoli (pizzaioli), koji su radili u malim radnjama zvanim laboratoriji (laboratori), a jela se iz ruku, presavijena kao mala knjiga.

Saveti pica majstora za pripremu najbolje pice

1. Svež, a ne suvi kvasac - Umesto suvog kvasca koristite najsvežiji kvasac koji možete naći, pa ga razmutite u šoljicu tople vode i ostavite da pođe.

2. Filtrirana voda je važna za koru - Najbolji pica majstori u testo stavljaju filtriranu vodu -  ona je važna da bi testo bilo mekše.

3. Dajte testu soli - Ukoliko dodate so u testo, šta će biti kad se dodaju i slani sastojci poput feferona i parmezana? Svi vrhunski pica majstori slažu se da su najbolje pice imaju izuzetan ukus kore, pa so u testu nikada ne treba žrtvovati zbog ostalih slanih sastojaka. Idealno je posoliti testo jednom kašičicom soli u proseku, u zavisnosti od količine i ostalih sastojaka.

4. Razvucite testo rukama, a ne oklagijom - Kada se vaše testo zagreje na sobnoj temperaturi i poraste, biće veoma elastično i lako će se razvlači. Pica majstori savetuju da zadržite tu teksturu, stoga za razvlačenje testa nemojte da koristite oklagiju jer će ona samo zgusnuti testo, a kora će biti veoma tvrda Testo je najbolje razvući i oblikovati prstima i tapkanjem.

5. Premažite koru maslinovim uljem - Kako bi ivice kore bile hrskavije, premažite ih maslinovim uljem – neposredno pre nego što je ubacite u rernu.

6. Domaći paradajz sos umesto paste i kečapa - Kečap i paradajz pasta nije sos za picu. Dobar paradajz sos treba da se pravi samo od nekoliko jednostavnih sastojaka - paradajza, crnog luka, belog luka i soli. Domaći paradajz sos je najbolji sos.

Autor: RedPortal