Životna, zatim i sporska priča jednog od najvećih srpskih atletičara i reprezentativca

Kroz život korača osmehom, pozitivnim stavom, neiscrpnom energijom i devizom darad, vera i hrabrost ispunjavaju čoveka i grade njegovu ličnost! Dane Korica je pravomsmislu legenda srpske atletike. Najpre životna, zatim i sporska priča jednog od najvećih srpskih atletičara i reprezentativca, profesora fizičke kulture, bivšeg generalnog sekretara Sportskog saveza Srbije, sada potpredsednika Srpskog atletskog saveza je filmska. Čovek, sportista, profesor, živa enciklopedija napravio je paralelu atletike isporta nekada i sada.

Kako iz sadašnje perspektive gledate na karijeru, da li ste mogli i više da postignete ili jeto bila realnost u tom trenutku?

- Imao sam neobičnu situaciju vezanu za početak bavljenja atletikom. Kao 14 - godišnjak zbog bolesti oba kolena morao sam boraviti u gipsanom koritu sedam meseci u jednoj bolnici u Lovranu. Od ležanja u tako dugom vremenskom periodu mišići na nogama sumi bili potpuno atrofirali i nestali. Usledila je i tuberkuloza pluća i produžen boravak u bolnici još tri meseca. Dok sam ležao u bolnici čitao sam o uspehu naših atletičara posebno o Franji Mihaliču i on mi je bio zvezda vodilja u početku moje trenažne aktivnosti u atletici. Signrno sam mogao postići više u mojoj karijeri, obarao sam rekorde od 2000 do 10000 metara, ali nisam uspeo osvojiti medalju na Olimpijskim igrama i Evropskom prvenstvu. Na Univerzijadama u Moskvi i Madridu osvojio sam zlatne medalje, na Balkanskim igrama osvoji sam preko 20 medalja, na stazi i na krosu. Verujem da je jedan od razloga što nisam osvojio medalje na šampionatima Evrope tajšto sam kasno počeo ozbiljno da se bavim atletikom. Kasno sam ušao u atletsku priču iz zdravstvenih razloga, tek sa 17 godina, što je i za tadašnje vreme kasno. Uporedo sa treningom radio sam i puno radno vreme u fabrici pod veoma teškim uslovima – kaže legedarni Dane Korica.

Koji su to momenti koje ćete pamtiti celog života, a vezani su za vašu karijeru?

- Ima mnogo momenata koji se pamte, ali izdvojiću sledeće: 4. mesto na Prvenstvu Evrope u Helsinkiju 1971. u trkama na 5000 i 10000 metara. U obe trke postavio sam državne rekorde, a rekord na 5000 metara koji sam tada postavio oboren je tek pre trigodine. Moj rekord na 10000 metara nakon 53 godine još uvek nije oboren. Trijumf nanajprestižnijem krosu “Pet mlinova” u Italiji gde sam pobedio svetske trčake i nosioceolimpijskih medalja. Osvajanje bronzane medalje na najpoznatijoj ponoćnoj trci u Sao Paolu 1971. Sa radosću se sećam pobeda na mnogobrojnim uličnim trkama u Beogradu, Zagrebu, Ljubljani, Sarajevu, a posebno pobede na 5000 metara na poluvremenu fudbalske utakmice Crvena zvezda – Benfika gde je bilo više od 100000 navijača.

Dugo ste u svetu sporta i kao sportista i kao sportski funkcioner. Napravite paralelu sport nekada pre pola veka i danas?

- Razlika je ogromna, jer je sport nekada bio isključivo zabava, a sada je prevashodno postao veliki biznis. Nekada je bilo normalno da sportista pored treninga radi, a danas je to samo redak slučaj. Sada su uslovi za bavljenje sportom daleko povoljniji kako po pitanju treninga, ishrane, medicinske i ostale stručne pomoći, da ne govorim o finansijskom nagrađivanju u svim sportovima. Ovo je slučaj i konktreno u mom sportu, atletici, gde su u današnje vreme uslovi za bavljenje atletikom daleko povoljniji nego pre pola veka.

Šta je lakše za trenera, da vodi nekog mladog atletičara (atletičarku) ili da bude trener neke od selekcija Srbije?

- Siguran sam da je lakše biti trener mladog atletičara, nego voditi selekciju. Kada si trener reprezentacije moraš različite ambicije i ličnosti ukomponovati da funkcionišu kao jedan, jedinstveni tim, iako su u osnovi individualci. Ako se u tome uspe, onda će i rezultati biti odlični. Da bi se to ostvarilo mora selektor da ima veliki autoritet koji je stekao svojim lčičnim rezultatima na sportskom polju i prethodnom radu sa selekcijama.,

Koliko se promenila atletika od onog doba kada ste se Vi bavili aktivno trčanjem i šta se promenilo u načinu na koji su radili treneri tada i kako rade sada?

- Velika je promena, danas je mnogo lakše. Od uslova za rad, korišćenje savremenih tehnologija, kvalitetne opreme. modernih borilišta, bliske saradnje sa uspešnim trenerima van naše zemlje, razmene mišljenja, usavršavanje na seminarima i rad sadrugim stručnjacima od nutricionista, psihologa, fiziotarapeuta do stručnjaka za bez oporavak posle napornih treninga i takmičenja, finasijske stimulacije za osvojene medalje.

Šta čini jednog trenera uspešnim. Prilaz atletičarima, način treniranja, vođenja na turnirima?

- Uspešan je onaj trener koji sa svojim takmičarima postiže vrhunske rezultate u kontinuitetu, sa vizijom i planom rada u dužem vremenskom periodu. Tu je i primena savremenih metoda trenažne aktivnosti, uz blisku saradnju sa stručnjacima iz raznih oblasti. Smatram da posebno treba obratiti pažnju na mlade atletičare da se ne opterete u vreme kada još nisu sazreli za velike napore.

Šta za Beograd i Srbiju predstavlja domaćinstvo Svetskog prvenstva u krosu?

- Ovaj događaj ima veliki značaj za promociju Beograda i Srbije kao dobrog organizatora i domaćina. Značiće mnogo za popularizaciju ove vrste takmičenja među mladim atletičarima i ovo će biti velika promocija turističkog potencijala Beograda i našezemlje.

Autor: redportal.rs